Krojački zanat je uvijek bio na posebnoj cijeni. U neka sada već pradavna vremena, kada je tekstilna industrija bila na svojim počecima, kvalitetan krojač je bio izuzetno cijenjena osoba. Trebalo je proći „čaršijom“ u lijepom odijelu, a krojači su bili glavni dizajneri nečijeg imidža. Kasnije je razvoj industrije značajno ovaj zanat doveo u neke industrijske šablone. Ipak, znanje i kvalitet uvijek dođu do izražaja. Tako i naš sagovornik, Orhan Imami, koji se ovim zanatom bavi već 25 godina. Ono što je, možemo reći tužniji dio ove priče, jeste da on spada u rijetke, možda i jedine koji se direktno bave krojačkim zanatom kada su u pitanbju muškarci.
– Ja sam svoj posao naslijedio od oca Mehmeda, tako da je ovo svojevrsno naslijeđe. Moj otac mi je ujedno vječni mentor i najveći kritičar, kaže na početku razgovora za Ero.ba Orhan Imami.
Sa ponosom ističe upravo tu porodičnu crtu, svojevrsno naslijeđe.
– Mislim da je upravo anegdota kako je moj otac krenuo u ovaj zanat najbolji primjer zašto treba to cijeniti. Još dok je imao 9 godina, njegov otac ga je odveo u majstora Riste u Tetovu. Majstor Risto je bio izuzetno cijenjen u ovom poslu i tada mu je moj dedo doslovce rekao „meso tvoje, kosti moje“, to je tada bila neka mantra koja je označavala povjerenje kada daješ svoje dijete drugome u ruke da uči zanat. Kanije je moj otac završio škole u Tetovu i specijalizaciju u Mariboru, ali eto tako je to počelo i traje još uvijek eto 60 godina. Zato kažem da je on moj najveći kritičar i mentor, s poštovanjem govori Orhan.
Razgovarajući o krojačkom poslu prisjetili smo se njegovih početaka.
– Malo je to sve sada smješno. Moj prvi model je ustvari bila moja tadašnja djevojka, već dugo je bivša. Radio sam joj haljinu za maturu. Eh sad, kada se sjetim ja sam tu haljinu radio pa dobrih deset dana, a danas bi je završio za jedan dan. Ali šta ćeš prvi su to koraci, još djevojka, znate kako je, kaže Orhan.
Iza njega je već 25 godina staža u ovoj branši. Kaže da je sretan u svom poslu i da je našao sebe, iako je to težak posao i da jednostavno tržište je tako da morate biti baš dobri pa da možete živjeti od toga.
– Specijalizirao sam se za muška odijela, generalno mušku konfekciju. Moja reklama su zadovoljni ljudi. Ima ih hvala Bogu iz cijelog grada. Ja nemam uzoraka. Jednostavno svakom čovjeku pristupam individualno i krojim onako kako njemu treba da ispadne najbolje.
Godine 2006. je dobio i nagradu dizajnera godine. Nagrada ima posebnu vrijednost jer je dodjeljena od Udruženja kojeg čine upravo dizajneri, pa je svjevrsno priznanje struke za njegov rad.
O budućnosti ovog posla kaže:
– Šta će biti u budućnosti ne znam. Ja hvala Bogu imam dvije djevojčice. Rano je pričati o tome da li će one naslijediti ovaj posao. O tom potom kada dođemo do toga. Veći je problem što naše škole proizvode kadar koji jako malo praktično zna. Da se razumijemo, ja sam recimo upisao mašinsku školu i zbog vladanja izbačen iz nje. Znate to je bilo ono vrijeme odmah iza rata, izgubljena generacija koja je tražila sebe, a da nije ni znala šta da radi. I otišao sam u tekstilnu školu. Naučio sam ja neke stvari tu, ali ipak mnogo sam naučio uz svog oca, ustvari sve važno. Zato kažem, problem obrazovanja je što puno se radi na teoriji, a malo na praksi, a kako onda da očekujete da napravite neko odijelo koje će učiniti čovjeka lijepim, kaže Orhan Imami.