Čeličana Azovstal postala je gotovo mitski simbol ukrajinskog otpora ruskoj agresiji. Snimci iz ptičije perspektive napravljeni dronovima, zajedno sa fotografijama puka Azov koji se skrivao u ovom industrijskom kompleksu u gradu Mariupolju na jugu već 82 dana, pokazali su kako su ruski bombarderi, višecjevni raketni bacači i teška artiljerija metodično i nemilosrdno uništavali Azovstal.
Tvornica je zauzimala 11 kvadratnih kilometara, pružala desetke hiljada radnih mjesta, proizvodila dvije petine ukrajinskog čelika i imala vlastitu luku u Azovskom moru, odakle je po svijetu slala metalne ploče. Smrdljivi smog iz Azovstala i njegovog manjeg brata, čeličane Iljič, prekrivao je grad od 480.000 ljudi decenijama. Tokom 1930-ih, Moskva je potaknula proizvodnju čelika u Ukrajini i učinila je njene radnike u čeličanama i rudare predstavnicima komunističkog načina života.
Moskva je također naredila izgradnju skloništa za bombe i servisne tunele ispod Azovstala u slučaju rata i upravo su se tu hiljade boraca i civila iz Azova sakrile od paljbe ove godine. Iako su vijesti o odbrani Azovstala često na naslovnicama i u udarnom terminu, jedno ime se rijetko spominje – ime njenog vlasnika.
Vlasnik najavio tužbu protiv Rusije
Azovstal pripada Metinvestu, grupi rudarskih kompanija i čeličana koju kontroliše Rinat Ahmetov, najbogatiji i najmoćniji ukrajinski oligarh. Metinvest kontroliše ogromna poslovna sredstva i ima utjecaj nad političarima kao pojedincima, a u nekim slučajevima i nad cijelim političkim strankama. Sa 55 godina, Ahmetov je vlasnik fudbalskog kluba Šahtar Donjeck i stotina kompanija u Ukrajini, među kojima su proizvođači energije, telekom i medijski holding.
Obogatio se nakon privatizacije postrojenja i fabrika iz sovjetskog perioda po nižim cijenama, većinom u jugoistočnoj donjeckoj regiji koja uključuje Mariupolj. Fabrike Azovstal i Iljič su bile stubovi njegovog poslovnog feuda. Ahmetov je 26. maja rekao da će tužiti Moskvu za između 17 i 20 milijardi dolara za uništavanje i preuzimanje fabrika i njegovih drugih sredstava u predjelima koje kontrolišu ruske snage ili separatisti koje podržava Rusija.
“Sigurno ćemo tužiti Rusiju i zahtijevat ćemo odgovarajuću odštetu za sve gubitke i izgubljeni posao”, izjavio je on za lokalnu informativnu web-stranicu.
Njegov ured je odbio Al Jazeerin zahtjev za intervju za potrebe ovog članka.
Finansijski i politički gubici
Iako je Bloomberg izvijestio da je sredinom juna Ahmetovljevo bogatstvo iznosilo 6,69 milijardi dolara, on je navodno izgubio dvije petine svog bogatstva od početka rata. Neki posmatrači kažu da bi pad Mariupolja mogao narušiti njegovu poziciju najbogatijeg ukrajinskog oligarha.
“Ekonomski gledano, on više nije oligarh”, Al Jazeeri je kazao analitičar iz Kijeva Aleksej Kušč.
No, ima i onih koji misle drugačije. Prema mišljenju Vadima Karaseva, ekonomiste iz Kijeva, Ahmetovljeva sredstva su diverzificirana i dovoljno stabilna da kompenziraju gubitak metalurških sredstava.
“Čak i sa takvim gubicima, on će ostati najbogatiji i najsnalažljiviji Ukrajinac”, kazao je on Al Jazeeri.
Jedno je, međutim, sigurno: pad Mariupolja mijenja načina na koji se na Ahmetova i one koji ga podržavaju gleda u Ukrajini.
“Ovaj grad je osam godina bio prijestolnica Ahmetovljevog poslovnog carstva, pa gubici nisu samo finansijski, već i politički i oni povezani s imidžem”, kazao je Karasev.
Tužna ironija je ta da je Ahmetov izgleda sam sebi skočio u stomak. Godinama je svoju ogromnu finansijsku podršku stavljao iza političara iz ukrajinskog “pojasa hrđe” na jugoistoku u kojem se govori ruski i koji gravitira ka Moskvi politički i kulturno, kazao je Kušč.
“Snosi posljedice za svoje postupke”, kazao je on.
Pomagao predsjedničke kampanje
Ahmetovljeva podrška je pomogla da na predsjedničku poziciju dođe promoskovski političar Viktor Janukovič 2010. i služio je dva mandata kao političar iz Janukovičeve Stranke regije koju su u procurjeloj američkoj diplomatskoj poruci jednom prilikom opisali kao “utočište za mafijaše i oligarhe iz Donjecka”.
Ahmetov je bio ključna finansijska podrška Paulu Manafortu, budućem menadžeru kampanje Donalda Trumpa, koji je pomogao da se izvrši politički makeover i rebrendiranje Stranke regija. Ahmetova je potom obuzela potrošačka groznica, pa je pokupovao energetske kompanije širom Ukrajine i diverzificirao svoje investicije. Do perioda kada je Janukovič pobjegao u Rusiju 2014, nakon višemjesečnih euromajdanskih protesta, Ahmetov je kontrolisao veći dio ukrajinskih energetskih mreža. Mnogi demonstranti su vidjeli Ahmetova kao “sivog kardinala” svrgnutog lidera – pa su čak i donijeli “krvavo” božićno drvce u njegov dom u gradu Donjecku.
“Živim u Donjecku i najveća kazna za mene bi bila nesposobnost da hodam njegovim ulicama i dišem njegov zrak”, Ahmetov im je navodno rekao.
Nakon nekoliko mjeseci, on više nije mogao hodati ulicama svoga grada.
Naredio radnicima da se suprotstave pobunjenicima
Moskva je iskoristila politički haos u Ukrajini da pripoji Krim i podrži proruske separatiste u Donjecku i susjednom Lugansku. Pobunjenici su zaplijenili i “nacionalizirali” Ahmetovljeva sredstva nakon što je on odbio platiti poreze novim “vlastima”. Mariupolj je bio jedan od gradova koje su zauzeli, ali Ahmetov je naredio radnicima u tvornicama Azovstal i Iljič da se suprotstave pobunjenicima.
Obučeni u zaštitne uniforme i kape, nasljednici predstavnika komunističkog načina života iz sovjetskog perioda pomogli su najoštrijim Ahmetovljevim kritičarima, nacionalističkom azovskom puku, da otjera separatiste. Ali veći problemi su se nadvili nad njega i druge oligarhe u Kijevu. Nova, prozapadnjačka vlada u Kijevu obećala je da će istražiti sporazume o privatizaciji koji su stvorili ukrajinske oligarhe – zajedno s njihovom navodnom korupcijom.
Međutim, novi predsjednik Petro Porošenko, još jedan oligarh koji je nekada radio u vladi svrgnutog Janukoviča, nije se pozabavio korupcijom. Oleg Gladkovski, Porošenkov prijatelj iz djetinjstva i bivši zvaničnik za odbranu tokom njegovog prvog vođstva, navodno je vodio projekt prodaje korištene vojne opreme prokrijumčarene iz Rusije, ukrajinskom ministarstvu odbrane. Upravo su ti izvještaji većinom doprinijeli tome da Porošenko izgubi u predsjedničkoj utrci od komičara i političkog novajlije Volodimira Zelenskog.
Za vrijeme Porošenkove vladavine, nijedna antioligarhska istraga nije rezultirala osuđujućom presudom. Ali njegova vlada je proglasila nezakonitom Janukovičevu Stranku regija, prisilivši je da se pretvori u manje stranke koje su se nadmetale sa svakom od njih i desetkovale utjecaj proruskih snaga u dvoranama moći. Posljednja od njih, Opoziciona platforma, zabranjena je početkom juna. Nakon sukoba 2014, dok je ekonomski šok zahvatio područja koja kontrolišu pobunjenici, Ahmetov je obezbijedio hranu za “desetke hiljada ljudi tamo”.
“Svi su mu bili zahvalni”, Al Jazeeri je kazala Oksana Afenkina, stanovnica Donjecka koja je pobjegla u Kijev 2020.
Međutim, stav javnog mnijenja uskoro se promijenio.
“Od 2017. i 2018. počeli su govoriti da je on predao grad, odlučio da se ne bori za njega”, kazala je ona.
I drugi oligarsi izgubili bogatstvo
Ahmetov nije jedini ukrajinski oligarh koji je izgubio svoja sredstva, teritoriju i utjecaj u ratu koji je počeo 24. februara ove godine. Hemijska fabrika Azot u opkoljenom gradu Sjeverodnjecku, gdje stotine ukrajinskih vojnika pokušavaju odbiti ruske napade, pripada konzorciju u vlasništvu Dmitra Firtaša, tajkuna prirodnog gasa kojeg traže u SAD-u zbog optužbi za korupciju. U aprilu su deseci ruskih krstarećih raketa uništili naftnu rafineriju Kremenčuk, najveću u Ukrajini, što je uzrokovalo skok cijena goriva i stvorilo duge redove na benzinskim pumpama. Ta rafinerija pripadala je oligarhu Ihoru Kolomojskom, koji ima interese u bankarstvu, ferolegurama i medijima.
Kolomojski je bio guverner Dnjepropetrovske regije koja graniči sa Donjeckom – i organizovao je čitavu privatnu vojsku koja je spriječila da ovu regiju preuzmu separatisti 2014. Pet godina kasnije, Kolomojski je podržao Zelenskog, što ga je dovelo na vlast, ali ova dvojica uskoro su se posvađali kada je Kolomojski tražio kompenzaciju za nacionalizaciju PrivatBanke čiji je bio suvlasnik, ali nije dobio ništa.
I tada je Zelenski objavio rat oligarsima.
Prošle godine je ukrajinski predsjednik, koji sada obično nosi vojničku kaki odjeću, potpisao novi zakon o “deoligarhizaciji” koji definiše “oligarha” kao pojedinca koji kontroliše veliki monopol značajne medijske kuće, ima neto vrijednost od više od 90 miliona dolara i učestvuje u “političkim aktivnostima”. Podložni su restrikcijama kao što su zabrana finansiranja političkih stranaka i učešća u privatizaciji državne imovine. Moraju da odgovaraju za svoju imovinu i zvaničnicima je zabranjeno da održavaju nezvanične sastanke s njima. Nekih 40 osoba identifikovano je kao “oligarsi”, a neki su se oštro usprotivili.
“Oligarsi su oni koji ne vole Zelenskog lično i, naravno, Porošenko je prvi na listi”, u to vrijeme je izjavila Evropska solidarnost, stranka predvođena bivšim predsjednikom.
Porošenko bi mogao dobiti do 15 godina zatvora nakon što su ga tužitelji optužili prošle godine da je ilegalno kupio ugalj u vrijednosti od više desetaka miliona dolara od separatista iz Donjecka. Optužbe uključuju “veleizdaju”, “finansiranje separatizma” i “uspostavljanje terorističke organizacije”. Porošenko je priznao da je kupio ugalj jer bi se inače “pola Ukrajine smrzlo” tokom oštre zime 2014/15.
Porošenko je to napravio preko najpoznatijeg proruskog Ukrajinca – kolege oligarha Viktora Medvedčuka, bliskog saveznika ruskog predsjednika Vladimira Putina. Optužen za “veleizdaju”, prodaju vojnih tajni Rusiji, i “pljačkanje” prirodnih resursa na pripojenom Krimu, Medvedčuk je uhapšen u aprilu nakon što je pobjegao iz kućnog pritvora. Porošenko je predmet gotovo 200 istraga, uglavnom zbog korupcije, i poriče ih sve kao “politički motivisane”.
Porošenko je krajem maja napustio Ukrajinu, rekavši da će održati razgovore sa evropskim političarima vezano za njihovu podršku Kijevu dok se bori protiv Moskve.
Šansa Zelenskom da pobijedi oligarhe
Gledajući unaprijed, neki posmatrači kažu da trenutni rat s Rusijom daje Zelenskom stvarnu šansu da pobijedi u ratu protiv oligarha.
“Ukrajinske vlasti imaju stvarnu šansu da [zaključe] ono što se ponosno naziva ‘deoligarhizacija'”, Al Jazeeri je kazao Igar Tiškevič, stručnjak sa Ukrajinskog instituta za budućnost u Kijevu.
Oligarsi će nakon rata vjerovatno pokušati vratiti politički utjecaj, ali suočit će se sa drugačijom Ukrajinom. Broj ratnih veterana naglo je porastao i njihovi zahtjevi za političkom zastupljenošću će rasti. Agencije za provedbu zakona također su povećale svoj utjecaj. Televizijske mreže u vlasništvu oligarha koje su savjesno prenosile njihovu agendu sada 24 sata dnevno sedam dana pokrivaju rat.
“Sve će to raditi protiv oligarha”, kaže Tiškevič.
(Mansur Mirovalev, AJB)