Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini odumire zbog indolentnog odnosa vladajućih spram ove strateške grane gospodarstva. Zaista frapantno zvuči podatak da skoro milijun hektara zemlje koja se prije rata obrađivala stoji neobrađeno, da se oko dvije trećine hrane uvozi da bi se zadovoljile vlastite potrebe, te da je uvozna roba privilegirana u odnosu na domaću. Za usporedbu, Zajednička poljoprivredna politika (Common Agricultural Policy – CAP) jedna je od najstarijih i svakako najvažnijih politika Europske unije, a u prilog ovoj tezi ide i činjenica da je cijelo jedno poglavlje Rimskog ugovora (Ugovor o osnivanju EU) posvećeno ovoj problematici. Poljoprivreda, kao i trgovanje poljoprivrednim proizvodima, dio su zajedničkog tržišta, ali se zbog svoje specifičnosti, te činjenice da su poljoprivredni proizvodi od osobite važnosti, s obzirom na funkciju temelja ljudske egzistencije, ne mogu tretirati kao i ostali proizvodi.
Da je opravdan tretman agrarnog sektora kao strateškog, vidjelo se i za vrijeme trajanja pandemije uzrokovane virusom korona, kada su mnoge države uvele ograničenja izvoza prehrambenih proizvoda, te vodile računa primarno o potrebama vlastitih građana. Kakva je pozicija Bosne i Hercegovine u kontekstu vlastite samodostatnosti prehrambenih proizvoda, možemo zaključiti i po količinama robnih rezervi koje se nalaze u državnim skladištima. A i same državne agencije ističu veliku diskrepanciju između mogućnosti i realizacije. Tako na oficijelnoj stranici Agencije za unapređenje stranih investicija (u BiH) stoji da Bosna i Hercegovina posjeduje prirodne resurse i uvjete koji stvaraju vrhunsko okruženje za poljoprivrednu proizvodnju, uključujući raspoloživost radne snage, zemljišta i drugih prirodnih resursa, kao i pogodnu klimu, ali da su golemi poljoprivredni potencijali samo djelomično iskorišteni, unatoč značajnim resursima.
Sve navedeno implicira da nedostaje samo strani investitor, koji će u bescjenje dobiti naše poljoprivredne površine i pokrenuti proizvodnju, a država će, kao i u slučaju proizvodnje goriva, ostati bez još jedne egzistencijalno značajne poluge. Normativni okvir, koji tretira poljoprivrednu proizvodnju u Federaciji Bosne i Hercegovine, atribuira ovu oblast primarnom za tržište Federacije, te potencijalna novčana sredstva kontekstualizira sa stvaranjem preduvjeta za izvoznu orijentaciju poljoprivrednih proizvoda.
Također, Zakon u svojim početnim odredbama definira ciljeve donošenja, a to je osiguranje dugoročne potpore, stvaranje komercijalnih obiteljskih poljoprivrednih gazdinstava, podizanje razine proizvodnje na razinu samodovoljnosti, otvaranje novih kapaciteta, smanjenje ovisnosti od uvoza, stabilizacija tržišta poljoprivredno – prehrambenih proizvoda, sigurno snabdijevanje stanovništva uz adekvatnu cijenu, zadržavanje stanovništva na selu i ukupni ruralni razvoj.
Spisak lijepih želja, možemo zaključiti na osnovu de facto stanja. Poljoprivrednika je sve manje, narod se iseljava i sve je manje radne snage – upozoravaju poljoprivrednici iz manjeg bh. entiteta, te zahtijevaju od države uvođenje zaštitnih mjera u vidu carina i prelevmana na proizvode koji se nekontrolirano uvoze. Kada je stanje u poljoprivredi u pitanju, situacija nije ništa bolja niti u Federaciji. Nerazmjer kupovine domaćih i uvoznih proizvoda glavni je problem i nepremostiva prepreka za domaće proizvođače – čuje se iz Udruženja poljoprivrednika Federacije Bosne i Hercegovine. Navode da je domaća proizvodnja jako skupa, u prvom redu zbog malih izdvajanja za ovu granu gospodarstva, konkretno iz proračuna Federacije BiH se za poljoprivredu izdvaja do 3% proračuna. Dodaju da susjedna Hrvatska, na godišnjoj razini, za poljoprivredu i državni razvoj izdvaja 500 milijuna eura i za isto toliko imaju pristup europskim fondovima, za razliku od Federacije u kojoj je za prošlu godinu izdvojeno 87 milijuna konvertibilnih maraka, a na razini države oko 200 milijuna maraka.
Treba istaći da navedeni procent, u famoznom Zakonu o novčanoj potpori u primarnoj poljoprivrednoj proizvodnji, kao relativni pokazatelj, ne udovoljava dvama osnovnim načelima – pravičnosti i reciprocitetu, što doprinosi smanjenju konkurentnosti bh. proizvođača. Primjera radi, iskustva zemalja članica EU govore da se procent potpore veže za BDP, što predstavlja znatno povoljniju osnovu za korisnike potpore, ali i za državu, u kontekstu ostvarenja strateških interesa (ciljeva ekonomske politike). Apokaliptično zvuči činjenica da država nema vlastite zalihe hrane, pa se tako žito u 2020. godini prodavalo za 30 feninga, a sada ga uvozimo po cijeni od 50 – 60 feninga – navode iz Udruženje poljoprivrednika FBiH, te nastavljaju – a sve iz razloga što država nije preko robnih rezervi intervenirala i otkupila žito, te ga uskladištila kako bi mogla djelovati u ovakvim krizama.
Što se tiče marketa i trgovačkih centara, ističu da bi po zakonu trebali imati oko 40 – 50 posto domaće proizvodnje na policama, ali se ni to ne poštuje. Da nema nikakve državne strategije, u kontekstu poljoprivrede i poljoprivrednih proizvoda, vidimo i po količinama uvezenih pekarskih proizvoda, koji na razini godine dostignu brojku od preko 30 milijuna konvertibilnih maraka, dok vode, po kojoj smo jedna od najbogatijih zemalja Europe, uvezemo u iznosu od preko 200 milijuna maraka (?). Sve navedeno utječe na neravnopravnost domaćih tržišnih subjekata u međunarodnoj tržišnoj utakmici, pri čemu se prvenstveno misli na susjedne zemlje. Bez ujednačavanja uvjeta, počev od stvaranja respektabilnijeg normativnog okvira, povećanja iznosa sredstava za navedenu namjenu, eksponiranja poljoprivrede kao strateškog sektora, uvođenja raznovrsnijeg spektra potpore, uključujući nove instrumente, nije moguće učiniti kvalitativni pomak.