Ima onih umjetnika kojima je bilo dovoljno jedno djelo da zauvijek uđu u neku ili nečiju historiju, jedna pjesma, slika, knjiga. Junaka ove priče svojataju mnogi. On je kao neki košarkaški Ivo Andrić, neki ga mrze, neki vole, ali bi ga svi htjeli da imaju za svoga, jer je on naprosto svjetska veličina i takve svi žele. Činjenica, da nije bilo njega ne bi ni bilo velikih košarkaških uspjeha u kontekstu naše zemlje dovoljno je važna da ga smatramo svojim i da mu podarimo tekst iz ove serije.
Bogdan Tanjević na svijet je došao u srcu crnogorskih vrleti, u opštini Pljevlja i to 13. februara 1947. godine. Nije bio neki košarkaš, jer je već sa dvadesetčetiri godine postao trener i to ni manje ni više nego KK Bosne iz Sarajeva, tadašnjeg drugoligaša. Boša, tako su mu Sarajlije počele tepati, iste godine Bosnu je uveo u tadašnju Prvu saveznu ligu, takmičenje koje je bilo najače ligaško u Evropi. Od samog starta nevjerovatno studiozan, pedantan i stručan krenuo je u projekat nečeg jako velikog. Vjerovatno ni on sam nije bio svjestan šta će na kraju postati od te grupe golobradih mladića koje je sam prve godine okupio i selektirao. O njegovim metodama rada legende su stvorene, spartanske metode vjerovatno su dobile neku novu, suroviju dimenziju kada bi Boša svoje studente poveo na Igman.
Čovjek je naprosto znao s kim ima posla i da bez rada nema ništa, bez obzira koliko neko talenat imao. Imao je tada Bogdan Bogom dano oko da zaključi ko je ko, imao je jednog Mirzu Delibašića, Žarka Varajića, Ratka Radovanovića, Antu Đogića, imao je tada Boša na jednom mjestu i u jednom klubu više potencijalnih reprezentativaca nego bilo koji klupski trener u jugoslovenskoj košarkaškoj historiji. Tada u ligi s desetak velikih klubova bio je raritet da neki klub daje više od dva reprezentativca, a Bosna je tih Bošinih godina davala i po četiri.
Bosnino vrijema za vladavine, cinici će reći tiranije, velikog Bogdana Tanjevića (1971 – 80) najuspješnije je doba jednog našeg sportskog kolektiva uopšte. Bosna se popela na krov Evrope (prva od svih jugoslovenskih klubova) u onom legendarnom finalu iz Grenoblea, kada je pao talijanski Emerson rezultatom 96 : 93. Iako je Varajić ubacio nevjerovatnih i neprevaziđenih 47 poena, iako je igrao veliki Mirza, glavna zvijezda sjedila je na klupi. Svi su se pitali ko je enrgični brko koji iz neke jugoslovenske provincije doveo ekipu na krov Evrope i koji na svakoj utakmici preživi lom živaca i histeriju neviđenu za nekog košarkaškog trenera. Evropska košarka uvijek je bila više trenerska nego igračka. Dodala je ta Bosna i dva jugoslovenska prvenstva (1978 i 1980) i jedno finale Kupa Koraća (1978), tako da je Bogom dani Tanjević mogao završiti svoje majstorsko djelu i kao etablirani trener krenuti po nova potvrđivanja.
Naredna etapa bila je očekivana znajući tadašnje košarkaške odnose. Narednih petneaest godina Tanjević vodi talijanske klubove i to: Juve Kazerta (1982-1986), Palakanestro Trst (1986-1994), Stefanel (1994-1996). Sa Stefanelom 1996. osvaja dvostruku talijansku krunu i to su najveći klupski rezultati iz tog perioda. U narednoj sezoni 1996/97 do titule francuskog prvaka vodi CSP Limoges, 2001. godine dovodi podgoričku Budućnost do Kupa tadašnje Jugoslavije, a 2002. francuski ASVEL do titule francuskog prvaka. Sezonu kasnije sjedi na klupi talijanskog Virtusa iz Bologne. Nevjerovatan je podatak da je u karijeri klupskog trenera svoje ekipe vodio u pet finala Kupa Radivoja Koraća i svih pet puta izgubio.
Trenerski rukopis Bogdana Boše Tanjevića nije mogao proći mimo očiju Stručne komisije Košarkaškog saveza Jugoslavije. Jugoslovenski košarkaški oci, golobradom treneru, početkom sedamdesetih povjeravaju ni manje ni više nego najdraže čedo Saveza, mladu reprezentaciju. Boša im povjerenje uzvraća Evropskom juniorskom titulom 1974. godine. Kao svojevrsnu nagradu za prvu jugoslovensku klupsku košarkašku titulu Evropskih prvaka Savez Tanjeviću nudi najteže dostižno mjesto u jugoslovenskom sportu (nek se fudbaleri ne ljute), klupu seniorske reprezentacije, kojom Boša ravna u periodu 1980 – 1982. Na Evropskom prvenstvu u Pragu Jugoslavija, kao aktuelni olimpijski prvak, završava na drugom mjestu iza SSSR-a. Tada je to tretirano kao neuspjeh. Na taj nivo reprezntativnog rada Boša se vraća tek 1997. godine, kada preuzima Italiju. Produkt rada trenera, koji je svugdje gdje je došao donio kvalitetu više, je i talijansko zlato na Evropskom prvenstvu u Francuskoj 1999. godine. Drugo je to talijansko košarkaško zlato uopšte. Prvo je osvojio isto na Evropskom prvenstvu legendarni Sandro Gamba 1983. godine. Godine 2004. Tanjević preuzima Tursku reprezentaciju, koju na posljednjem Svjetskom prvenstvu dovodi do 6. mjesta, najboljeg u turskoj košarkaškoj historiji.
Osebujan kao pojava, uvijek temeljit i predan, od početka do danas izgrađivao se kao svojevrstan košarkaški mislilac i filozof. Prvi je trener sa ovih prostor koji je donekle odstupio od klasične jugoslovenske košarkaške škole. Najuspješnije je od svih kombinovao beogradsku strogost i kontrolu (Nikolić, Žeravica, Maljković, Obradović) sa hrvatskim košarkaškim liberalizmom u igri (Novosel, Pavličević, Skansi, Petrović, Spahija) i svemu tome dodao ono nešto svoje, orginalno. Prvi je trener sa ovih prostora koji je počeo igrati sa svih deset odnosno dvanaest igrača, koliko trener ima na raspolaganju. Za Bogdana Tanjevića se s pravom može reći da je inovirao košarku.
