Kada se 10 decembra 1948 rodio u Mostaru, tada niko nije bio, sasvim logično, svjestan da se na fudbalskom nebu Mostara rodila jedna iznad svega ljudska, a svakako i igračka veličina. Rastao je u trošnim mostarskim mahala, ganjajući krpenjaču i sanjajući o klubu koji će kasnije i postati njegova najveća ljubav u životu. Stasitog izgleda ili što bi se reklo mamac za djevojke tog vremena, ali ipak i više nego skroman, često puta u razgovorima sa svojim prijateljima ističući da se rodio u siromašnoj kući i da mu je Velež sve pružio u životu, Dušan Bajević će u decenijama koje su slijedile postati simbol grada Mostara, a prije svega Veleža.
Kada je čitajući prigodan govor na sahrani Sulejmana Rebca, suznih očiju izgovorio posljednje „hvala“, jasno se vidila ta njegova veza sa Sulejmanom Rebcom. Ovaj fudbalski boem i umjetnik, stvorio je sedamdesetih godina tada „strašni Velež“, u kojem je igračka osovina nosila nadimak po BMV-u, automobilu koji je u tim godinama bio pojam njemačkog automobilskog savršenstva nedostižnog za 90 % stanovnika Jugoslavije.
Igre Veleža tada su predstavljale fudbal sa neke druge planete, pun popularnog sitnog veza i bezbrojnih majstorija šarmera sa Neretve. Bajević ili kako je već u to vrijeme dobio nadimak „Princ sa Neretve“ bio je na vrhu „Suline priramide“ za slamanje protivnika. Ako je engleska imala „Basbijeve bebe“, Jugoslavija je tada imala „Suline bebe“.
Igračke dane Princa sa Neretve ne možete svrstati samo na brojke, mada su i one neumoljive. U karijeri je postigao 164 gola i drugi je najbolji prvoligaški strijelac one Jugoslavije. Svoj najdraži, crveni dres, prvi put je obukao 1966 i za više od 13 sezona nosio ga na ukupno 568 utakmica. Broj golova u dresu „rođenih“ je zaista impresivan i iznosi 468. Za najbolju selekciju bivše nam države odigrao je 37 utakmica i postigao 29 golova. Međutim, u istorijske udžbenike Yu fudbala ušao je i po rekordu u broju postignutih golova na jednoj utakmici, a to se desilo protiv Venecuele, kada je 5 puta zatresao protivničku mrežu.
Ali priča o mostarskom i bh Princu ne može stati samo na brojke, jer sama činjenica da, iako su ga obasipali svim i svačim klubovi velike četvorke, Bajević nikada nije želio napustiti svoj Velež i otići u neki drugi Yugo tim. A čekali su ga i željeli, posebno Partizan. U pečalbu je otišao jedino u Grčku, zemlju u kojoj će mnogo kasnije postati trenersko božanstvo, skoro pa ravno drevnim bogovima sa Olimpa. U Grčkoj je igrao 4 godine za AEK.
Igračku karijeru zamijenio je trenerskom i 1986 u Mostar donio pehar pobjednika Kupa Maršala Tita, porazivši u finalu zagrebački Dinamo predvođen, kasnije „trenerom svih trenera“, Miroslavom Ćirom Blaževićem.
U AEK se kao trener vratio 1988 godine i odmah osvojio titulu prvaka Grčke. Pod Bajevićevim vodstvom AEK je tri puta zaredom osvojio titule (1992,1923 i 1994), da bi isto to ponovio i sa Olimpiacosom 1997 i 1999.
Priču o Dušku Bajeviću ne možete završiti a da se opet ne spoje njegove dvije velike ljubavi, Mostar i Velež. Iako su ratne turbulencije učinile mnogo zla u međunacionalnim i međuljudskim odnosima u njegovom Mostaru, „Princ“ se ponio prinčevski i bezbroj puta dokazao da je u njemu više Mostara, nego što ga ima u pojedinim što se „u prsa busaju“ da su Mostarci. Kada je prije nekoliko godina posjetio ponovo svoj Velež na utakmici sa bh „prvoligašem“ iz samo nama poznatim novopečenih fudbalskih sredina, gostujuća ekipa nije se mogla načuditi odakle takva fudbalska velična ovdje, a čitav stadion je skandirao njegovo ime. I zaista, Bajević je propratio uživo više Veležovih utakmica u Prvoj ligi FBiH, nego što je to učinio bilo koji naš trener iz inostranstva. Ali ipak, njemu je samo Velež bitan, pa taman igrao u „kozjoj ligi“. Zato i ne iznenađuje da se ponovnom plasmanu Veleža u Premier ligu radovao kao malo dijete u društvu svojih prijatelja, a iako je i sam mnogo toga učinio za Velež.
I Princ nebi bio on, da ni nakon svih uspjeha nije ostao isti. Obnovio je prije 4 godine svoju rodnu kuću, ne bježeći ni nakon svih tih godina uspjeha od mjesta gdje je sve počelo, iako se sve to nalazi na južnom ulazu u Mostaru, samo stotinjak metara od naselja gdje žive nešto siromašniji građani Mostara.
Velež, Mostar i Duško – neraskidiva veza !!!