Od danas pokrećemo novu rubriku “Trk sa Belmom”. U njoj ćemo vam predstaviti sve popularniji svijet trkača. Preciznog broja nema, ali je već pogledom na ceste u našim gradovima jasno da se broj onih koji se rekreativno bave trčanjem mjeri u hiljadama ljudi. Brojne su cestovne utrke širom zemlje, a što je najvažnije, barem u ovom segmentu, Bosna i Hercegovina je potpuno ravnopravna na “trkačkoj mapi” Evrope i svijeta. Autor i osoba koja će vas svojim tesktovima i prilozima voditi kroz svijet trkačke zajednice je Belma Baralija. Iza nje je već bezbroj utrka i pretrčanih kilometara. Za početak predstavit ćemo autora. On će nam reći nešto više o sebi.
Svako ko me poznaje, ili ko me prati na društvenim mrežama, zna da sam već dugi niz godina uključena u nekoliko sportova, od fudbala, rukometa, pa sve do rekreativnog trčanja. Kako se ljubav prema sportu rodila, ne znam, samo znam da sam još kao curica zavoljela fudbal, igrala sa djevojčicama i dječacima iz ulice, a kasnije i trenirala nekih godinu dana. Istina, bilo je malo manje djevojčica, ali mogli smo sastaviti dvije mix ekipe. Uporedo sa fudbalom počinjem trenirati i rukomet. Moram priznati da je bilo potrebno mnogo discipline kako bih stigla izvršiti sve školske obaveze, a pritom ne propustiti treninge.
Fudbal u tom periodu nije bio popularan među djevojčicama, obično su moje drugarice išle na ples ili karate, tako da ova mala družina nije imala uslove za treniranje. U tom trenutku sam svu svoju energiju usmjerila ka rukometu, ali ljubav prema fudbalu nikada nije prestala, traje sve do danas kada pratim Svjetsko prvenstvo u Kataru.
Kada spominjem fudbal, ne mogu a da ne spomenem i ljubav prema Veležu. Na utakmice Veleža išla sam većinom pješke sa prijateljicom, trebalo nam je otprilike sat vremena hodanja, a na putu do kuće bismo komentarisale igru, taktiku i cjelokupnu atmosferu. Trenutak koji je ostavio najjači utisak na mene bio je dan kada je RK Lokomotiva izborila plasman u Premijer ligu, pa su nas Rođeni pozvali na svoj stadion da nam čestitaju i uruče poklon. Svi Rođeni koji su bili na terenu, ali i na tribinama podržali su nas, a ja sam plakala kao malo dijete. Iako su mnogi u gradu iznevjerili, moj voljeni Klub nije, i na tome ću mu biti vječno zahvalna. Taj trenutak je ostao duboko urezan u moje sjećanje.
Kasnije sam dobila priliku da budem dio FK Velež, što je upotpunilo i zaokružilo ovu priču crvene boje. Druženje sa mikrofonom se nastavilo i u dvorani na utakmicama futsala i košarke.
Nakon saobraćajne nesreće koju sam doživjela vraćajući se sa prijateljske utakmice iz Metkovića, pravim pauzu i sa rukometom, okrećem se ka obrazovanju i profesionalnom usavršavanju kada počinjem raditi u medijima. Jedan od ciljeva koje sam sebi postavila bio je da promovišem mlade i uspješne sportiste, mini ambasadore, jer znam koliko ti srce bude kada te neko podrži, onako kako su nas Rođeni podržali, kao što sam već gore spomenula. Željela sam da im kažem da nisu sami, iako država ne misli na njih, neko će se već pronaći ko će ih podržati na neki način, jer oni su zaslužili medijski prostor više nego političari.Iako sam i rukomet prestala trenirati zbog poslovnih i drugih obaveza, jedan period sam bila pomoćni kondicioni trener Lokosica, ali sam ostala uz njih, njihova podrška, spremna za podijeliti savjete, pa i s vremena na vrijeme istrčati kilometar više.
Kada smo se dotakli trčanja vrijedi istaknuti kako se već pet godina bavim rekreativnim trčanjem. U početku je to bilo nekih tri do četiri kilometra dnevno, sve do momenta kada je trčanje u BiH doživjelo pravu ekspanziju, pa sam se počela prijavljivati na utrke. Od pet osoba koje sam svakodnevno susretala u Sjevernom logoru, gdje sam trčala, došli smo do većeg broja onih koji se bave bilo kojim oblikom fizičke aktivnosti aktivnosti, bilo da je to trčanje, vožnja bicikla, hodanje, što me jako veseli jer misle o svom zdravlju i budućnosti.
Uz disciplinu i upornost uspjela sam ostvariti i nekoliko rezultata na utrkama širom BiH, što nije bio primarni cilj. Tek nekoliko godina kasnije shvatila sam da je ipak trail ili brdsko trčanje ono što ja mnogo volim i čemu se veselim. Ko voli prirodu shvatit će. Jednostavno je, priroda daje motiv više, uživanje u pogledu sa vrhova planina ili brda, tražeći markacije, prateći stazu, velike uspone, različite podloge, od zemlje, stijena, blata i dr., radi i adrenalin.
Uz sport shvatite da se vrijedi boriti i da u životu ne treba odustajati. Tome svjedoči i brdska utrka, posljednja u ovoj godini na kojoj sam nastupila. Riječ je o utrci u Pločama, gdje sam na četvrtom kilometru jako nezgodno pala na stijenama. Tu je bio domaći takmičar, koji mi je pomogao da ustanem i nastavili smo zajedno sve do posljednjeg kilometra, sedamnaestog. Kasnije je napisao, citiram:“Bele je pokazala pravi sportski duh. Pala je gadno i poprilično zeznula oba koljena, ali ne samo da je utrku završila, nego je i mene pogurala tempom do kraja mojih mogućnosti i djevojka je uz sve to završila kao prva žena! Prava motivacija!“ Tek nakon ovoga shvatite koliko je važno ne odustati, ali pritom i pomoći. On je meni pomogao ustati, ja sam uzvratila podrškom do cilja, e to je taj momenat koji daje dodatnu motivaciju i koji vas čini sretnim. Upoznala mnogo ljudi, stekla nova prijateljstva, upoznala mnogo krajeva naše lijepe države, uživala u prirodi, sve su to neke od prednosti koje vam donosi sport.
Kroz ovu kolumnu “Trk sa Belmom”, nastavit ću onaj dio na kojem sam stala prije nekoliko godina, zahvalna portalu Ero na ustupljenom prostoru i podšci, kako bih i vas upoznala sa nekim uspješnim i mladim ljudima iz vašeg okruženja, o kojima niste čuli mnogo, a svakako zaslužuju medijski prostor. Današnju kolumnu završavam sa onim poznatim, stihovima koje često spominjemo:
”U zdravom tijelu zdrav duh!” Pokrenite se, ako već niste, krenite sa bilo kakvom fizičkom aktivnosti, oslobodite svakodnevni stres koji vam život donosi. Vaše tijelo će vam biti zahvalno.