Svake godine u svijetu samoubojstvo počini oko milion ljudi, što je više nego što ih pogine u ratu, terorističkim aktivnostima ili budu žrtve ubistava, podaci su Svjetske zdravstvene organizacije. Od te pojave nije izuzeta nijedna kultura, ni država, pa tako ni Bosna i Hercegovina. U manjim zajednicama to je uočljivije, a statistika MUP-a Kantona 10 govori da je broj samoubojstava u porastu.
Prošle godine u Kantonu 10 dvanaest osoba je počinilo samoubistvo, što je za 50% više u odnosu na 2021. i 2022. godinu, kada je ruku na sebe diglo po osam osoba.
“Od ovih 28 slučajeva samoubojstava u posljednje tri godine, osam slučajeva je na području Livn, na drugom mjestu je općina Tomislavgrad sa šest slučajeva, zatim na trećem mjestu Bosansko Grahovo, gdje je bilo pet slučajeva”, naveo je Ivica Vrdoljak, glasnogovornik MUP-a K10.
Što je više nego zabrinjavajući podatak budući da u toj povratničkoj općini ne živi ni 1.000 stanovnika. Zabrinjavajuće je i to što su samo u studenom 2022. u Glamoču suicid izvršile čak tri osobe.
“Samoubistva su se dogodila u rasponu dvadesetak dana. Čak je zanimljivo da smo imali u jednom naselju dva slučaja samoubojstva u razmaku od desetak dana”, dodaje Vrdoljak.
Premda je taj tragičan čin teško objasniti, posljedica je to interakcije više čimbenika, od trauma iz djetinjstva, genetskog faktora, psihijatrijskih poremećaja, ali i stresnih životnih događaja i problema. Indikativno je i da se radi o osobama starijim od 50 godina.
“Kad žive s jako skromnim materijalnim mogućnostima, udaljeni od drugih ljudi, nepovezani. Nažalost, većina starijih ljudi je jako zapuštena od strane svoje djece – jako rijetko ih kontaktiraju, a još rjeđe obilaze”, pojašnjava psihologija Ankica Baković, voditeljica Centra za mentalno zdravlje DZ Livno.
A ta nepovezanost i osjećaj beskorisnosti, jer im i fizički snaga opada, pogoršava njihovo mentalno zdravlje.
“Malo je paradoksalno ali samoubojstvo izabiru kao izlaz, kao rješenje i ne kao da učine nešto jako loše za sebe, nego da si jednostavno pomognu da prestane ta agonija i taj besmisao njihova života”, dodaje psihologinja.
Baković drži kako ova crna statistika nije samo teret obiteljima, nego i poruka društvu da umreži nadležne institucije, osigura patronažne službe koje će barem jednom tjedno obilaziti stare osobe, analizirati njihove potrebe, nabavljati lijekove, osigurati toplo jelo, ili jednostavno razgovarati, pokazati empatiju.