Ako bi Sjedinjene Države i Zapad što je brže moguće pružili Ukrajini sva oružana sredstva i logističku podršku potrebnu za pobjedu u ratu protiv ruskih snaga, moguće je da bi Moskva pod pritiskom kredibilne prijetnje pristala na mirovne pregovore i zaustavila rat. Ako Zapad nastavi s postupnim povećavanjem vojne pomoći, samo će rasti rizik od sve veće eskalacije koju bi na kraju bilo nemoguće zaustaviti.
Tako tvrdi bivši američki potpukovnik Alexander Vindman u svojem komentaru za časopis Foreign Affairs, u kojem poziva Washington da se ne ustručava isporučiti Kijevu sve što mu treba kako bi rat došao do brzog i odlučujućeg kraja. Vindman je odlikovani časnik kopnene vojske SAD-a koji je, osim ordena Legije zasluga, dobio i Grimizno srce nakon što je bio ranjen u akciji u Iraku. Kao viši časnik postao je stručnjak za političko-vojna pitanja, zadužen za Euraziju, a od 2018. je Direktor za europska pitanja Vijeća nacionalne sigurnosti SAD-a.
Upravo je na toj poziciji privukao najviše pažnje javnosti nakon što je svjedočio pred Kongresom tijekom suđenja predsjedniku Donaldu Trumpu kada je govorio o svojim saznanjima kako je Trump tražio od Volodimira Zelenskog da pokrene istragu protiv Huntera Bidena u zamjenu za puštanje američke vojne pomoći Kijevu. Vindman je nakon toga smijenjen sa svoje pozicije u Vijeću, a ubrzo je napustio i vojsku, tvrdeći da je bio izložen “kampanji maltretiranja, zastrašivanja i odmazde” zbog svojeg svjedočenja.
U svojem komentaru u Foreign Affairsu Vindman ističe kako je u ovom trenutku još uvijek moguće da bi Zelenski pristao na sporazum koji bi završio rat i pritom odgodio pitanje vlasništva nad poluotokom Krimom za neki budući trenutak, što bi Putinu omogućilo da sačuva dio obraza. No, ako se borbe nastave do ljeta i ako Ukrajina nanese teške gubitke Rusiji tijekom oslobađanja znatnog dijela teritorija, ukrajinskom predsjedniku bit će sve teže pristati na sporazum koji bi ostavio Krim u rukama Moskve, ma koliko on privremen bio. Vindmanov je argument da Pentagon ne bi smio dopustiti da dođe do ovog scenarija, nego bi trebao omogućiti Kijevu da dođe do brze i odlučujuće pobjede na svim okupiranim teritorijima sjeverno od Krima te da može uvjerljivo prijetiti vojnim zauzimanjem samog poluotoka.
Na taj bi se način prisililo Vladimira Putina da sjedne za pregovarački stol i počne diplomatske razgovore prije nego što se riješi konačni status Krima. To bi mu, vjeruje Vindman, omogućilo izlaz iz rata koji ne bi automatski značio i njegovu političku smrt, a Ukrajinu bi poštedjelo izrazito teške vojne kampanje čiji je uspjeh upitan. Onima koji sumnjaju da bi Ukrajina uopće bila u stanju osloboditi Krim Vindman izlaže kredibilnu strategiju. Bilo bi potrebno osloboditi ostatak oblasti Zaporižja i proći kroz južni Doneck do Azovskog mora, čime bi se ruskim snagama presjekao kopneni pristup Krimu. Ako bi se potom srušio Kerčki most, Krim bi ostao odsječen od Rusije i mogao bi se opskrbljivati samo pomoću brodova, što ne bi bilo dovoljno.
Ukrajina bi potom morala provesti kampanju bombardiranja ruskih položaja i infrastrukture – logistička središta, zračne baze, zapovjedne centre, mornaričke baze i glavne putove. Nakon toga bi slijedio najteži zadatak – kopneni i amfibijski napadi na poluotok kako bi se stvorilo uporište za ukrajinske snage na samom Krimu. Najopasniji dio ove operacije bilo bi masovno okupljanje snaga sjeverno od Krima, potrebno za izvođenje ovakvog napada, što bi ukrajinske snage učinilo posebno ranjivima na taktičke nuklearne udare kojima bi Putin mogao pribjeći ako bi se bojao gubitka Krima.
Ukrajina već ima opremu kojom bi mogla pokušati takvu operaciju, ali za uspjeh bi joj trebalo znatno više tenkova, borbenih vozila, dalekometnih projektila, dronova i lovačkih zrakoplova, koje Zapad zasad izbjegava isporučiti. Bez tih oružanih sustava, uz dosadašnje rastegnute rokove za dostavu novog oružja, Vindman predviđa da će se rat protegnuti duboko u 2023. godinu, što smatra “receptom za katastrofu” koji bi sigurno doveo do daljnje postupne eskalacije.
“Vojni gubitak Krima zadao bi težak udarac Putinovu kredibilitetu, pa kako se rat rasteže, mogao bi pribjeći skrivenim pokušajima odvraćanja NATO-a od pomaganja Ukrajini, provodeći napade na računalne mreže i infrastrukturu u Europi i SAD-u za koje bi mogao zanijekati odgovornost”, upozorava Vindman.
“Ili bi mogao uzrokovati industrijske kemijske ili nuklearne nesreće u Ukrajini kako bi demonstrirao svoju spremnost na eskalaciju. Zapad je pokazao slabi apetit za rizik dosad, pa bi Putin mogao misliti da bi mogao blefirati do sporazuma s Ukrajinom koji bi ispunio njegove zahtjeve.”
Vindman smatra da bi se radilo o pogrešnoj procjeni te da neće moći poljuljati odlučnost Europe i SAD-a, koji će na svaku Putinovu eskalaciju odgovoriti većom vojnom pomoći Ukrajini. Upravo na taj način će se i NATO i Rusija samo nastaviti približavati mogućoj izravnoj konfrontaciji, povećavajući rizik od nesreće ili krivog proračuna koji bi poslužio kao iskra za izbijanje potpunog rata.
“Putin zapravo nema interesa za sukob s NATO-om,” naglašava Vindman.
“Barem je to dao do znanja time što nije sačuvao nikakve rezerve konvencionalnih vojnih snaga za takvu konfrontaciju. No, to ne znači da nije voljan igrati opasnu igru kukavice sa Zapadom. A što dulje ta igra traje, to je veća šansa da će završiti tragično.”
