Na krajnjem sjeveru Pakistana, u planinskoj dolini Hunza, koja se smjestila u regiji Gilgit-Baltistan, stanuje narod koji živi i do 120, 130 godina. Neki od njih navodno su proslavili i 145. rođendan prije nego što su napustili ovaj svijet. Tačan broj godina teško je odrediti jer Hunze nemaju rodnih listova niti dokaza kojima bi mogli potkrijepiti svoju vitalnost.
U ostatku Pakistana predviđeni životni vijek iznosi 67 godina, no na krovu svijeta, u izoliranim bespućima Himalaje vladaju sasvim drukčiji zakoni života i smrti. Istraživači su zabilježili da žene mogu zatrudnjeti vrlo kasno, u šezdesetima i kasnije, a smatra se i da ne boluju od raka. Znanstvenici objašnjenje traže u okolišu i hrani.
Hunze piju vodu iz ledenjaka, uzgajaju svoju hranu, a s obzirom na to da su odsječeni od obližnjih gradova, ne jedu ništa prerađeno. Marelice su često na njihovu jelovniku, a tokom posta danima, pa čak i mjesecima, ne jedu ništa osim svježeg soka i košpica tog superzdravog voća. Meso im nije svaki dan na jelovniku, dominiraju žitarice i povrće. Prakticiraju jogu, vježbe disanja i meditaciju.
Njihovo porijeklo obavijeno je tajnom. Svjetlije su puti od svih susjednih naroda, a njihov je jezik (burushaski) sličniji baskijskom nego bilo kojem drugom koji ih okružuje. Nagađa se da su potomci vojnika Aleksandra Velikog koji ga nisu mogli slijediti, nego su odlučili ostati na Himalaji.