Isak Džanić iz sela Budak kod Srebrenice u mezarju Memorijalnog centra Potočari u Srebrenici ukopao je brata. U genocidu, ubijena mu je trećina članova porodice. Uprkos tome, odlučio je da se vrati u rodni kraj i nastavi život. Iz sela Budak pogled se danas proteže preko hiljada bijelih nišana u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Isak Džanić je preživio genocid i u svoje rodno mjesto se vratio prije 12 godina.
ISAK DŽANIĆ
„Izgubio sam ono najmilije ovdje što mi j, što sam imao, jednog jedinog brata, bratića od 16 mjeseci i njega bratića izgubio. Brat u prelazu nije prešao. Prošle godine sam ga ukopao, sahranio… Pogodilo me je, ali mora se živjeti.“
U kući nedaleko od Isakove prije rata živjeli su njegova majka i brat sa porodicom. Isak je radio u Fabrici akumulatora.
ISAK DŽANIĆ
Plata moja i kopača rudara koja je bila najveća na opštini bile su izjednačene. Lijepo se živjelo, normalno se živjelo. Niko nije mogao ni zamisliti šta ti se može desiti.“
Pred kraj 1991. godine Isak Džanić je mobiliziran kao pripadnik rezervnog sastava policije. Automatski mu je prestao radni odnos u Fabrici akumulatora. Rat je ubrzo počeo.
ISAK DŽANIĆ
Život je bio težak. Pucalo se svaki dan. Na liniju smo išli na stražu. Čitavo vrijeme. I tako me je i pad Srebrenice uhvatio na liniji.
Povukli su se i u koloni krenuli prema šumama do Tuzle. Brata Esada posljednji put je vidio nakon pada Bukve.
ISAK DŽANIĆ
Nije mi bilo važno dal ću ja poginuti. Meni je bilo važno da ga pronađem, da ga vidim, jer on je bio miran, jednostavno, malo je bio i plašiv, povučen. On je bio visočiji od mene, plav, ljepuškast…
Posmrtni ostaci Esada Džanića pronađeni su u više masovnih grobnica. Majka Isaka i Esada Džanića umrla je 2010. godine. Nikada nije saznala istinu o mlađem sinu. Kada je nestao, imao je 27 godina. Isak Džanić i njegova supruga danas u Budaku žive s minimalnim primanjima. Sve što žele je mir, koji politika često narušava.
ISAK DŽANIĆ
„Evo vidite i sami hoće čak i naziv da joj promijene. Iako je počinjen genocid, hoće baš da dovrše genocid i nad jednim gradom, da joj ukinemo i ime… pobili su stanovništvo. To ako urade, i ja kao stariji, i ja ću otići odavdje. Mislim, nemam više razlog za ostanak ovdje.
Od prijeratnih 120, u Budaku je danas manje od deset porodica. Stariji stanovnici umiru, a mlađi odlaze u potrazi za boljim životom. Neizvjesno je hoće li i kada ovdje biti bolje. Jedino sigurno i trajno u Budaku je podsjećanje na genocid.