Ime Aleksandar Đurić većini onih koji prate sport u Bosni i Hercegovini ne znači gotovo ništa. A Đurić zapravo iza sebe ima filmsku sportsku priču. Nastupao je za dvije zemlje, za jednu u fudbalu, drugu u kajaku, a zbog odlaska na Olimpijske igre prošao je pakao.
On se 1992. godine pojavio kao dio prve olimpijske delegacije Bosne i Hercegovine. Zastavu sa ljiljanima u Barceloni je nosio atletičar Zlatan Saračević, a među 10 sportista bio je i Aleksandar Đurić. Tamičio se u kajaku jednosjedu na 1.500 metara i nakon što je završio kao sedmi u svojoj kvalifikacionoj grupi u repersažu je bio peti i završio je takmičenje.
Kako piše Mondo.rs to što se pojavio u Španiji skupo je platio.
– Ja sam razmišljao o tom pozivu jer je Bosna i Hercegovina tek postala država. Brat i otac su mi u vojsci Republike Srpske, bore se protiv te zastave, šta ću, kako ću… Ja sam odrastao u familiji gdje ni otac ni majka nisu pričali o tome ko je šta, da li je musliman, Hrvat… Ma, u stvari, najbolji prijatelji su mi bili muslimani – rekao je Đurić u intervjuu za Mondo, pa nastavio:
– Prihvatio sam to. Ne da bi mi g**ica vidjela Olimpijske igre, nego sam stvarno uvijek trenirao za te Olimpijske igre. Mislim da sam zaslužio da budem olimpijac jer sam prije toga bio na svjetskim prvenstvima i dao sam sve od sebe kao dijete u kanuingu.
Kazao je da nije bilo lako odlučiti se kada je došao poziv od Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. Otac i brat su bili dio vojske koja se borila protiv te države…
– Ja sam imao veći pritisak od oca. Od brata i majke ne, ali od oca sam imao veliki pritisak da ne idem. Imao sam problema u Doboju, pošto su me svi znali. Ja sam poslije Olimpijskih igara dobijao prijetnje od nekih prijatelja da će me ubiti, dobijao sam takve pozive. Neki mi i dan, danas zamjeraju zbog toga. Otac mi je zamjerio. Od tog dana kada sam otišao na OI nismo pričali sve do kraja, do dana poslije osam godina kada sam došao u Bosnu da ga vidim, jer je on umirao od raka. Popričali smo to veče i umro je. Živeo sam u tim godinama da od svog oca nisam čuo glas. Rekao je mom bratu da nisam više njegov sin. Platio sam veliku cijenu za te Olimpijske igre – kazao je Đurić.
Osim svih problema sa porodicom i prijateljima u Doboju, imao je problem i kako da stigne do Španije. Niko mu nije dao novac.
– Ja sam pola puta otišao autostopom, do Austrije. Na austrijskoj granici me čovjek pitao da li ga za***avam ili sam ozbiljan. Imao sam veslo i jednu malu torbicu. Vidjeli su veslo, ali rekli su mi: “Jesi normalan, došao si pješke, nemaš ni auto, je l’ znaš ti gdje je Španija, ko je tebe dovezao ovde?” Nikad mi u glavi nije palo na pamet da neću da dođem na te Olimpijske igre.
Ja sam lagano krenuo bez ikakvog pritiska da neću da stignem. Imao sam to neko pismo od Olimpijskog komiteta i razmišljao sam da ću ako treba pješke da odem, pa ću da stignem kad treba da stignem. Nikad nisam čuo da je neko išao stopom na Olimpijske igre, vjerovatno sam jedini, ginisov rekorder – prisjetio se Đurić, dodavši:
– Sjedio sam i ručao sam sa Borisom Beckerom i njegovim trenerom Armenulićem. Sjedio sam prije otvaranja sa Carlom Lewisom, vidio sam Dream Team, košarkaše iz Hrvatske, to olimpijsko selo je nevjerovatno – kazao je Đurić.
Podsjetimo, boje BiH na OI u Barceloni branili su: Kada Delić-Selimović, Dragan Mustapić, Mirsada Burić, Zlatan Saračević (atletika) Mehmed Skender (dizanje tegova), Vlado Paradžik (džudo), Aleksandar Đurić (kajak), Anja Margetić, Janko Gojković (plivanje) i Mirjana Horvat (streljaštvo).