Ekipa BHT posjetila je selo Luke koje pripada Općini Srebrenica, a od Srebrenice je udaljeno 50 kilometara. Dvadeset i dva kilometra makadamskog puta kroz šumu dovoljno govori koliko je ovdje život povratnika, koji su se vratili još 2001. Godine, težak. Ovi ljudi zaboravljeni od svih, prepušteni sami sebi istinska su slika rada ministarstava raseljenih osoba, ali i gdje smo kao zemlja trideset i tri godine nakon nezavisnosti.
U povratničkom mjestu Luke u Srebrenici nemaju ni liječnika, ni trgovinu ni školu pa djeca pedeset kilometara putuju u jednom pravcu. Umorni su od svega, i od činjenice da o njima ne brinu ni brojna ministarstva povratka, raseljenih osoba.
ŠEMSUDIN MUJIĆ, Luke
Najgore što smo mi udaljeni, od opštine. 50 kilometara. O nama vjerujte i ne vode tako računa, ovi odozdo iz sarajeva. Dođu kad su izbori, samo obećaju nešto i na to se sve svede.
A Himzo Mujić u posljednje vrijeme sve više ima problema s bolovima u leđima, ali liječniku rijetko može otići.
HIMZO MUJIĆ, Luke
Pa odem s kolima. Kad je sin zauzet dam 100 maraka, neko me odvuče i eto.
Još prije dvadeset i četiri godine u Luke i Krušev Do počeli su se vraćati prvi povratnici. Tada je, kažu nam, bilo više optimizma i entuzijazma nego danas. Brojna ministarstva povratka, kako na kantonalnoj tako na entitetskoj i državnoj razini ove ljude ovdje kao da su zaboravili. A zaboravili su upravo da zbog njih i postoje. Ti ljudi ovdje u Lukama i Krušev Dou nemaju ni osnovnu komunalnu infrastrukturu. Nemaju cestu, nemaju liječnika ni tgovinu, a niti poštara. Djeca koja idu u školu primorana su putovati svaki dan 50 kilometara u jednom pravcu. Njihovi roditelji ne ostvaruju nikakva prava na prevoz, a nisu ostvarili nikakva prava ni kao povratnici.
HAMO ZULANOVIĆ, Luke
A evo svaki dan, svaku godinu i iz godine u godinu vidimo da nije to to da smo jednostavno zaboravljeni od svakoga, prvenstveno od ljudi koji bi trebali da se brinu o ljudima koji su se vratili i koji žive granici ove naše države. Ne, oni ans jednostavno i maćehinski se ponašaju prema nama. Jedino kad su predizborne kampanje. Onda možete doći ovdje i naći ćete i premijera i predsjednika i načelnike, odnosno te ljude koji se kandidraju za pozcije.
Sve ih ovdje boli nepravda. Posebno kada se radi o raspodjeli donacija.
HAMO ZULANOVIĆ, Luke
Ja apliciram za kosačicu koja mi treba, jer imam stoku i moram da pripremim od 150 do 200 metara sijena. Ja apliciram za kosačicu, a on mi da trimer. Nigdje veze!
Šećo Delić ima četvero djece, ali svi su u Srebrenici kako bi mogli u školu.
Šećo Delić
Teško. Eto, ja ti djecu dole vozam, ali to je sve o mom trošku. Idem često. Moram opet i sutra ići pa moram i u petak. Tako se potrefilo, ali eto šta ću. Kad se nešto mora, mora se.
ZUMRA DELIĆ, Luke
Neće moći dugo. Neće moći. Šta ćeš. Njima niko ne daje ni gorivo da natoče, njima niko ne priznaje što vuku djecu, što se vraćaju gore. Njih niko nimalo ne prizna. Oni od svog troška idu, vraćaju se. Djecu školuju. I eto. Težak je život, težak.
SALIH DELIĆ, Luke
Ja sam najradosniji, da se školuju. Evo ovdje ima škola sagrađena, sve u njoj ima. Ali ništa. Pa kakva je to duša, država da ti ne da škole.
A trideset i tri godine nakon neovisnosti Bosne i Hercegovine, umjesto da težimo ekonomskom prosperitetu, izgradnji cesta i povezivanju sa zapadnim zemljama, oko nas je sve više ljudi kojima izabranici ove zemlje nisu osigurali ni osnovne životne uvjete, a nerijetko krše i njihova osnovna ljudska prava. Zato smo tu gdje jesmo, trideset i tri godine poslije.