Prošlo je tačno 30 godina od prvog i zvaničnog učešća rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u jednom ciklusu kvalifikacija za neko veliko takmičenje. Bile su to pretkvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1996. godine, a mečevi su se igrali u ratnoj 1995.
Naši rukometaši smješteni su bili u grupu sa Kiprom, Turskom i Estonijom. Zbog ratnog stanja u našoj domovini, prva dva meča igrali smo na Kipru, a domaćina smo savladali prvo kao gosti sa 26:12 3. februara 1995, a onda i kao nominalni domaćini dan kasnije sa 31:22.
U martu su na rasporedu bili dueli protiv Turske. Sedmog marta 1995. kao nominalni domaćini u Trabzonu smo poraženi sa 15:27, a onda dva dana kasnije na istom mjestu kao gosti sa 18:27. U aprilu 1995. godine odigrali smo dva meča sa Estonijom. Estoncima smo 7. aprila 1995. bili domaćni u Krškom i završilo je 26:26, a sa istim rivalom smo i u drugom duelu igrali u Sloveniji, te smo slavili kao nominalni gosti rezultatom 25:19.
U razgovoru za Oslobođenje legendarni golman naše reprezentacije BiH Damir Cipurković prisjeća se tih momenata.
– Znam da smo se okupili u decembru 1994. godine u Visokom, bilo je to naše prvo okupljanje. Nakon toga smo otišli na jednu turneju u Švicarsku na Yellow cup (1. i 2. januara 1996; op. a). Praktično smo išli bez opreme, posudili smo garnituru, opreme od visočke Bosne, na koju je stavljen grb BiH. Na putu do Švicarske odigrali smo jedan prijateljski meč u Bjelovaru (slavili sa 29:28 protiv Bjelovara; op. a), a na Yellow cupu učestvovalo je šest ekipa, ističe Cipurković.
Naša selekcija je poražena od njemačkog Hamelna sa 13:16, a onda je pobijedila Grčku sa 19:13. Nakon toga smo savladali češku ekipu Plzen sa 16:15, a potom nas je domaćin Winterthur savladao sa 20:15. U petom meču smo poraženi od CSKA sa 15:20, te smo zauzeli 4. mjesto u prvoj fazi. Igrali smo novi meč sa CSKA u borbi za 3. poziciju, a ruska ekipa je slavila sa 22:12.
– Ostali smo nakon toga još nekoliko dana i igrali neke utakmice u Švicarskoj. Mi smo, dakle, bili prva reprezentacija i ekipa koja je otišla iz naše zemlje u ratu i kompletna se vratila. Vratili smo se 15. januara. Krajem januara smo se okupili ponovo i u februaru su krenule te kvalifikacije, govori Cipurković, pa nastavlja o početku kvalifikacija.
– Obje utakmice smo igrali na Kipru, jer zbog ratnog stanja nismo mogli igrati u našoj zemlji. Bio je problem gdje doći i gdje organizovati pripreme, jer su momci manje-više angažovani ili u vojsci ili u policiji, tako da je bilo problematično okupiti se. Pred Kipar smo se okupili u Zenici, drugo okupljanje je bilo u Tuzli pred Tursku, a pred posljednja dva meča s Estonijom nismo odradili pripreme, nego smo se okupili i otišli u Krško i igrali protiv Estonije. U tri mjeseca smo se tri puta okupili i igrali mečeve. Što se tiče putovanja, to su stvarno posebne priče, dva dana smo putovali na Kipar ili u Tursku.
S obzirom na to da je ovo bila prva reprezentacija koja je predstavljala našu domovinu u kvalifikacijama, bilo je jako emotivno.
– Svaka utakmica koju igraš za reprezentaciju je bila posebna. Za mene su možda baš te prve utakmice na Kipru, gdje smo ostvarili prve pobjede, najemotivnije. To je bilo da reprezentacija prvi put nekog pobjeđuje u zvaničnim susretima, a meni je poseban osjećaj jer sam oba puta bio na terenu i bio sam proglašen za najboljeg igrača. Svaka utakmica za reprezentaciju mi je posebno draga. Na našu žalost, nismo mogli da igramo kao domaćini, ali, eto, da smo igrali kao sa Estonijom u Sloveniji ili u Hrvatskoj, kao što je bila kombinacija, jedna pobjeda protiv Turaka bi nas odvela u drugi krug kvalifikacija. Da smo uspjeli odigrati jednu utakmicu kao domaćini, možda bi sve bilo drugačije. Ali nama je problem okupiti se. Na Kipar su išli s nama Velić i Zaim Kobilica. Velić nije imao pasoš, pa nije mogao igrati, pa su Kobilica i Elvedin Mustafić bili jedini iz inostranstva koji su igrali. Nije bilo igrača iz inostranstva, niti smo imali komunikaciju da se neko animira da zaigra za reprezentaciju. Tek kad smo došli u Sloveniju, protiv Estonije su se pojavili Anel Kočić i Nedžad Mašić, koji je igrao baš u Krškom, a Anel je bio u Austriji. Problem nam je bio što rahmetli Zaim Kobilica nije išao u Tursku, pa smo možda zato i izgubili, zaključio je Cipurković.
