Iako danas djeluje nezamislivo, ispod površine mora koje zapljuskuju sjevernu obalu Australije nekada se prostiralo golemo kopneno područje na kojem su živjele hiljade ljudi. Taj sada potopljeni prostor – veći čak i od Novog Zelanda – bio je dom bogatim ekosistemima, složenim riječnim mrežama i raznolikim zajednicama koje su tu boravile desetinama hiljada godina.
Novo naučno istraživanje koje vode arheolozi sa Univerziteta Griffith u Australiji baca novo svjetlo na taj izgubljeni svijet – fascinantan pejzaž koji se kroz istoriju neprestano mijenjao pod utjecajem ledenih doba i topljenja ledenjaka. Kako se nivo mora podizao, stanovnici su se povlačili u unutrašnjost, a njihova svakodnevica i znanje prenosili su se generacijama – usmenim predanjima koja, navodno, sežu više od 10.000 godina unazad.
Nekadašnje kopno na sjeverozapadnom šelfu Australije, koje je danas pod vodom, prostiralo se na oko 390.000 kvadratnih kilometara – više nego čitav Novi Zeland. Ovaj drevni pejzaž, danas potpuno nestao pod površinom okeana, bio je dom za populaciju koja se u raznim historijskim periodima procjenjuje na između 50.000 i 500.000 ljudi.
Za razliku od savremenih australskih područja, ovo potopljeno prostranstvo bilo je nevjerovatno raznoliko: plitki zaljevi, rijeke, jezera i jedno ogromno unutrašnje more – Malita – koje je postojalo čak 10.000 godina. Prije oko 20.000 godina, kada je nivo mora bio najniži, cijelo područje bilo je naseljivo i bogato životom.
Iako su naučnici dugo vjerovali da su morski šelfovi pusti i beznačajni, sve više arheoloških otkrića – uključujući tragove drevnih naselja na današnjim ostrvima – ruši tu teoriju. Jezici, umjetnost i kultura naroda koji su naseljavali ovo područje ukazuju na snažnu vezu s današnjim zajednicama na sjeverozapadu Australije – posebno u regijama Kimberley i Arnhem. Do kraja posljednjeg ledenog doba, prije otprilike 18.000 godina, ovo kopno bilo je živo središte ljudske civilizacije.
S porastom temperatura i topljenjem leda, more je počelo gutati naseljene dijelove. Stanovnici su se morali seliti dublje u unutrašnjost, ostavljajući iza sebe plodne zemlje i gradeći nove zajednice s bogatom kulturom i duhovnim naslijeđem. Naučnici su pomoću preciznih karata morskog dna rekonstruisali nekadašnji izgled ovog izgubljenog kontinenta, otkrivši i postojanje drevnog arhipelaga koji je omogućio migraciju ljudi iz jugoistočne Azije prema Australiji – poput prirodnog mosta između svjetova.
Zapanjujuće je da mnoge priče Prvih naroda Australije opisuju potapanje zemlje koje se zaista podudara s geološkim događajima iz prošlosti – i to starijim od 10.000 godina. Ova kolektivna memorija potvrđuje duboko razumijevanje prirode koje su starosjedilački narodi njegovali milenijima. U doba sve izraženijih klimatskih promjena, ova otkrića naglašavaju koliko je važno osloniti se na mudrost domorodačkih zajednica. Njihovo znanje o prilagodbi, ravnoteži i suživotu s prirodom moglo bi biti ključno za našu budućnost na planeti koja se ponovo brzo mijenja.