Raste broj žrtava na obje strane, u konfrontaciji Izraela i Irana. Najmanje 80 osoba ubijeno je u Iranu i najmanje deset u Izraelu. Uprkos smrtonosnom odgovoru Irana, izraelski zvaničnici i dalje insistiraju da su napadi na različita iranska nuklearna i vojna postrojenja bili nužni. Niz opravdanja ponuđen je izraelskoj publici, ali nijedno ne objašnjava stvarne razloge zbog kojih je Izraelska vlada odlučila izvesti ovaj jednostrani, neisprovocirani napad.
Izraelska vlada tvrdi da je napad bio „preventivan“ i da je imao za cilj riješiti neposrednu, neizbježnu prijetnju Irana da napravi nuklearnu bombu. Čini se da za ovu tvrdnju nema dokaza. Izraelski napad je nesumnjivo detaljno planiran u dugom vremenskom razdoblju. Preventivni napad mora sadržavati element samoodbrane, koji je, zauzvrat, generisan hitnom situacijom. Čini se da se takva situacija nije dogodila.
Izrael nema sposobnost uništiti iranski nuklearni program
Osim toga, Izrael je sugerisao da izvještaj Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), objavljen 12. juna, u kojem se Iran osuđuje zbog materijalnih kršenja svojih obaveza prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja (NPT) do početka 2000-ih predstavlja takvu vanrednu situaciju. Ali izgleda da čak i IAEA odbacuje tu tvrdnju. U izvještaju nije bilo ničega što relevantne strane već nisu znale.
Izraelska vlada je također sugerisala, u direktnoj vezi s pojmom „preventivnog“ napada, da je cilj bio „dekapitacija“ iranskog nuklearnog programa. Stručnjaci i političari se generalno slažu da Izrael nema sposobnost uništiti taj program, pogotovo ako pokuša sam izvršiti takav napad.
Priroda kampanje, u načinu na koji se odvija, također pokazuje da Izrael nikada nije namjeravao izbrisati iranske nuklearne aktivnosti. Izraelska vojska je bombardovala razne vojne i vladine ciljeve, od raketnih baza do polja plina i skladišta nafte. Također je izvršila niz ubistava visokih iranskih vojnih čelnika. Ali Shamkhani, bivši ministar odbrane i blizak savjetnik vrhovnog vođe ajatolaha Alija Khameneija, bio je među napadnutim i navodno je ubijen, iako iranski državni mediji i vlada tek trebaju službeno potvrditi njegovu smrt. Vjeruje se da je Shamkhani bio vodeća ličnost u pregovorima sa Sjedinjenim Američkim Državama u proteklim mjesecima.
Njegovo ubistvo, zajedno s drugima, odražava omiljeni izraelski modus operandi. Izrael često pokušava „eliminisati“ određene ljude u nadi da će njihova smrt dovesti do raspada sistema i institucija koje oni vode. Smrt Shamkhanija može se tumačiti kao pokušaj sabotiranja razgovora između Irana i SAD-a. U svakom slučaju, ubistva također ukazuju na postojanje temeljnog plana za demonstraciju izraelske moći na svim nivoima iranskog službenog života i praksi. Ovo nije „dekapitacija“ iranskog nuklearnog programa.
“Promjena režima” u Teheranu
Treće objašnjenje je da Izrael želi potaknuti „promjenu režima“ u Teheranu. Premijer Benjamin Netanyahu otvoreno je to rekao kada je pozvao „ponosni narod Irana“ da ustane za svoju „slobodu od zlog i represivnog režima“. Pretpostavka da će Iranci jednostavno slušati naređenja Izraela dok ih bombarduje neumoljivo i jednostrano, čini se sličnom ideji da će, ako Izrael izgladni i istrijebi Palestince u Gazi u potrebnoj mjeri, oni ustati protiv Hamasa i ukloniti ga s vlasti.
Sve i da jeste tako, pretpostavka da Iranci jedva čekaju izraelski napad kako bi ustali protiv režima pokazuje duboki manjak razumijevanja sila koje pokreću iransku politiku. Iako se mnogi Iranci bez sumnje protive Islamskoj Republici, Iranci svih političkih uvjerenja dosljedno su „patriote“, posvećeni pružanju podrške iranskom suverenitetu i nezavisnosti od bilo kakvih pokušaja vanjskih elemenata da nametnu svoje programe njihovoj državi.
Zapravo, baš kao što su brojni Izraelci koji se smatraju bezrezervnim kritičarima Netanyahua poslušno prihvatili napad kada je počeo, a sada glasno podržavaju vladu – najzanimljivije, pripadnici parlamentarne „opozicije“ – tako se sada i brojni protivnici Islamske Republike okupljaju iza svoje zastave u demonstraciji podrške narušenom iranskom suverenitetu. Tvrdnja da Izrael samo „polaže temelje“ za narodni ustanak u Iranu tako što ga napada je, u najboljem slučaju, cinična manipulacija.
Izrael nije napao Iran iz navedenih razloga. Šta je, dakle, potaknulo napad? Usred genocidne kampanje u Gazi Netanyahu je itekako svjestan da njegovoj vladi ponestaje opcija. Međunarodna zajednica, kao i regionalni saveznici, počeli su glasno kritikovati Izrael. Neki se također pripremaju za provedbu jednostranih mjera, kao što je masovno priznanje palestinske države.
Međunarodni krivični sud je izdao nalog za hapšenje Netanyahua, a čeka se i odluka Međunarodnog suda pravde o zakonitosti izraelske okupacije. Izrael i njegova vojska su neprestano izvršavali masakre, poricali ih i otkriveni su u laži.
Napad za Netanahuov spas
Nema sumnje da je Netanyahu godinama planirao napad na Iran, čekajući pravi trenutak. Ovaj put je došao u petak. To je očajnički pokušaj da okupi svijet iza Izraela, baš kada se priprema da mu uskrati potpunu nekažnjivost koju je uživao od svog osnivanja. Mnoge vodeće sile Globalnog sjevera i dalje smatraju Iran moćnom prijetnjom. Pozivajući se na poznate simbole povezane sa jednostranim smrtonosnim izraelskim djelovanjem – od božanskih obećanja do Holokausta – Netanyahu se nadao da će ponovo vratiti status quo: da Izrael i dalje može raditi šta želi.
Ovo je izraelska trenutna definicija „sigurnosti“, najsvetije načelo u svojoj srži. To je naizgled apolitična geneza izraelskosti, mjesto posvećeno isključivo jevrejskoj nadmoći, što je jedini „pravi“ način da se osigura integritet jevrejskog života. „Sigurnost“ znači da Izrael može ubiti koga god želi, činiti to koliko god želi i gdje god i kad god želi, bez plaćanja cijene za svoje postupke.
Ova „sigurnost“ je ono što je motivisalo izraelske akcije od Gaze do Jemena, do Libana i Sirije, a sada i u Iranu. Takav „režim sigurnosti“ mora se, naravno, neprestano proširivati. Nikada ne smije stati. Napadom na Iran, Netanyahu je rizikovao, tvrdeći da polaže pravo na potpunu i apsolutnu nekažnjivost za Izrael, kao i za sebe, u Hagu, kao i na domaćim sudovima.
Hoće li ovo biti Netanyahuovo spasenje? Hoće li mu izraelska javnost oprostiti za njegove očite neuspjehe kod kuće i užasne prestupe u Gazi? Kada posmatramo trenutni osjećaj ushićenja u izraelskom javnom diskursu, to bi mogao biti slučaj. Dugi redovi koji se protežu ispred svake otvorene trgovine, od one u kojoj se prodaje hardver do one u kojoj prodaju hranu, pokazuju da su Izraelci ušli u režim preživljavanja. Poslušni građani mogu biti dobri za Netanyahua, ali to je loš znak za svaki pokušaj izgradnje i odbrane snažnog izraelskog društva.
Ori Goldberg, Al Jazeere