Sve veći broj sela u okolici Srebrenice ostaje potpuno prazan, a Slatina, udaljena 15 kilometara od centra opštine, živa je potvrda tog trenda. Prije rata i genocida, ovo selo brojalo je više od 300 stanovnika, a danas u njemu žive tek tri porodice, sveukupno šest osoba. Udaljeni od osnovne infrastrukture i svakodnevne civilizacije, snalaze se kako znaju i mogu.
Jedan od rijetkih koji se vratio među prvima, još 2003. godine, jeste Munib Hasanović. U genocidu mu je ubijen brat, amidža i brojni rođaci. Po povratku su ga zatekle samo ruševine i obrasla zemlja.
“Vratili smo se u šatore. Iz šatora smo čistili, poslije dobili donacije, kuće”, prisjeća se Munib.
Danas sa suprugom, majkom i kćerkom živi od stočarstva i uzgoja povrća. Od predratnih komšija vratila su se još dva čovjeka.
“Oni koji dođu ljeti, opet odu. Mi ostajemo i ljeti i zimi. Teško je, posebno kad zima dođe, snjegovi padnu veliki, ne možeš ni izaći”, kaže Munib.
Njegova trinaestogodišnja kćerka Fatima jedino je dijete u selu i učenica je šestog razreda. Svakodnevno s ocem putuje 13 kilometara do škole u Potočarima. Munib je vozi tamo i natrag jer javnog prijevoza nema.
“Zimi je posebno teško. Kad napada veliki snijeg, put ne očiste i onda puno nastave propustim”, kaže Fatima.
Slatinu povremeno posjećuje i Enver Salkić, koji je za posljednji Kurban-bajram doživio nešto što ga je duboko pogodilo.
“Klao sam kurban i ostalo mi je viška. Obišao sam Srebrenicu, Bratunac, Konjević Polje, Miliće, Sućesku, ali nisam imao kome sve podijeliti. Tada sam shvatio da više nema naroda. Težak mi je bio taj dan”, kaže Enver i dodaje da će, ovim tempom, kraj Srebrenice doći veoma brzo.
Preživjeli genocid, Hasanovići ne odustaju. I dalje se bave poljoprivredom, ali bez osnovnih uslova ni mlijeko ne mogu prodati jer najbliža otkupna stanica je udaljena više od 13 kilometara.
“Jedino nešto prodamo za Kurban-bajram, ali to nije puno. Skupo je sve. Mlijeko ne možemo voziti, nema mljekare prije Potočara”, govori Munib.
Dodaje da im je jedino preostao stari traktor koji je odavno dotrajao.
“Kad zovem nekog da dođe pomoći, dok dođe naplati puno, a ja nemam odakle. Nigdje nisam zaposlen”, objašnjava.
Putna infrastruktura dodatno pogoršava stanje. Enver podsjeća da je posljednji put prema Slatini rađen 1984. godine.
“Godine 2014. nas je pogodio potres, i put je postao neupotrebljiv. Nama bi tri kilometra novog puta značilo mnogo.”
Iako rade, trude se i ne žale se, uslovi u kojima žive povratnici u Slatini su gotovo nikakvi, bez puta, bez tržišta, bez pomoći. No, uprkos svemu, ostaju, bore se i nadaju da će barem najmlađima sutra biti lakše nego što je njima danas.