Bosna i Hercegovina obiluje prirodnim i životinjskim bogatstvom. Briga o ovome često pripadne lovcima, čiji je zadatak pored lova, i regulacije divljači u prirodi, osigurati im stanište i hranu. Tako su članovi Lovačke sekcije “Jarebica” na potezu Raške Gore kod Mostara odlučili biti primjer drugima – kako malo truda i sredstava mogu napraviti veliku razliku.
Urbanizacija, divlja sječa šuma, pa na koncu i požari – sve su to faktori zbog kojih divljač u Bosni i Hercegovini ostaje bez svog prirodnog staništa i hrane. Potaknuti ovom činjenicom, mostarski lovci svojim angažmanom i trudom pokazuju kako se brinuti o životnoj sredini. Na proplancima Raške Gore, na inicijativu mlađih članova, krči se šuma da bi se posadila hrana.
“Sijemo pšenicu, ječam i crveni kukuruz, koji je, kažu, otporan na vrućine, ne treba puno vlage i koji se širi”, ističe član Lovačkog društva “Jarebica” Ivan Marić.
Jer da bi lovac imao šta uloviti, mora brinuti i o zastupljenosti divljači u prirodi. Dvije jedinke divljeg zeca puštene su u svoje prirodno stanište.
“Redovito puštamo nove jedinke kako bismo obogatili lovište s novom krvi, da bi se promijenila genetika. Pomažemo na sve moguće načine u ljetnom periodu: izgradnjom i punjenjem pojilišta vodom, prehranom, iznošenjem soli, hrane”, navodi član Lovačkog društva “Jarebica” Marin Škutor.
Važno je, pojašnjavaju nam, i da divljač prije puštanja pređe sve veterinarske preglede. Zbog toga se mora paziti da se kupuju od licenciranih uzgajivača.
“Nalazi, krv… da bi zec opstao u kavezu morate mu dati i što ima u prirodi, razne vitamine, hranu. Počeo sam iz ljubavi, nabavio par da pustim u svoje lovište da obnovim fond, jer sam vidio da zeca nestaje”, priča uzgajivač divljeg zeca Franjo Zubac.
Nestaje jer zec u prirodi ima mnogo neprijatelja, među njima i krivolovce. Da bi se to koliko-toliko suzbilo, teren obilaze lovočuvari, a odnedavno su postavljene i kamere.
“Lovci su, prije svega, zaštitinici prirode, entuzijasti koji se bore za očuvanje prirode i divljači, divljeg fonda”, poručuje Škutor.
Lovačka udruženja nisu u okvirima budžeta, financiraju se od članarina, a većinom rad koji obavljaju je na dobrovoljnoj bazi. I zaista, kada ih upoznate, vidite da je ljubav prema prirodi daleko veća od one za lovom. Jer s ponosom više ističu koliko su napravili za svoja lovišta nego trofeje koje su ulovili.