U Bosni i Hercegovini svakodnevno svjedočimo političkim prepucavanjima, kršenjima Ustava i zakona, odlukama ustavnih sudova, uz konstantne tenzije u društvu, zbog kojih ljudi najčešće odlaze iz ove zemlje. Za to vrijeme, u Dječijoj javnoj kuhinji u Lukavcu povećava se broj korisnika, a hrane je sve manje. Godinama opstaje isključivo zahvaljujući volonterima koji su je otvorili i humanim ljudima. Dodatni problem predstavljaju sve češći apeli za dostavu hrane na kućni prag.
Ferida Selimović živi bez ikakvih mjesečnih primanja. Kaže da joj ova kuhinja znači život.
“Ja bih dosad umrla, što se tiče toga, bez hrane, ovako dobijem”, rekla je Selimović.
Ferida Selimović je samo jedna od oko 450 korisnika Dječije kuhinje u Lukavcu u koju po hranu, osim mladih, dolaze i penzioneri i socijalne kategorije stanovništva.
“Živim od minimalne penzije, imam kćerku koja je puno bolesna, u kolicima”, kaže Kada Mehmedović.
“Što narod dadne, dadnu i oni nama, bilo u mesu, hrani, odjeći. Ja imam 600 maraka minimalne penzije, invalid sam, i hvala im na svemu tome”, rekao je Ramo Rizvanović.
Enesa Ahmetašević je, nakon smrti muža, ostala bez ikakvih mjesečnih primanja. Na pitanje kako bi opstala bez ovog obroka, kaže:
“Prosila bih, eto šta bih, ništa drugo”.
Dječiju javnu kuhinju otvorilo je prije osam godina lukavačko Udruženje altruista “Ruke prijateljstva”, uz pomoć dobrih ljudi i volontera i do danas opstaje zahvaljujući donacijama, a Selma Zukić je čak ustupila vlastiti objekat na korištenje. Apeli, molbe, zahtjevi prema svim nivoima vlasti nisu urodili plodom niti su ikakvu pomoć dobili. O apsurdnom stanju govori i činjenica da iz javnih institucija, ipak, ugrožene građane upućuju na ovu lokaciju.
SELMA ZUKIĆ, predsjednica Udruženja altruista “Ruke prijateljstva”
“Ne odbijamo nikog, ali znamo nekad reći – nema više. Skuhamo koliko ima i podijelimo. Što se tiče lokalne samouprave, od njih nemamo nikakve podrške niti ih uopšte interesuje”.
Dodatni problem predstavlja nemogućnost dostave hrane na kućni prag, jer imaju samo jedno vozilo koje koriste u sve svrhe.
SELMA ZUKIĆ, predsjednica Udruženja altruista “Ruke prijateljstva”
“Baš sam prije dva dana imala invalida, valjda su ga stavili u kola, on može da vozi, ali ne može da se kreće. On je jako bolestan, sam živi, moli da mu se donosi hrana”.
Nakon osam godina, iz Vlade Tuzlanskog kantona su dobili obećanje za pomoć u hrani i nadaju se tome, kako bi što više građana imalо topli obrok.
Dok nijemo posmatraju gladne građane, političarima ni luksuz ne manjka. Da li im je cilj novim generacijama ostaviti u naslijeđe društvo bez perspektive za napredak?
