Evropski penzioneri ne sjede kod kuće. Oni rade, privređuju i time ostaju aktivni članovi društvene zajednice. Odlazak u penziju u BiH uglavnom znači izolaciju i kraj, kažu bh. penzioneri. A ne mora tako biti. Tek završetkom radnog vijeka, u BiH počinje borba sa preživljavanjem, kažu penzioneri. Neki od njih nastavljaju raditi, dok drugima pomažu djeca. Uglavnom, živjeti od penzije jako je teško, kaže Mustafa Karović.
Mustafa Karović, penzioner:
“Trebalo bi malo da se pripazi na te penzionere, barem ovi sa nižim penzijama, ima onih koje su skromne, ali ovi koji su otišli iz raznih razloga, kao ja, sa 38 godina otišao sam prisilno jer sam morao, pa sam otišao i došao na minimalnu staračku penziju. Ja ne znam kako, da mi ne pripomogne kćerka koja je u Njemačkoj, ali sa ovim ja ne znam dokle..”
Umjesto uživanja u plodovima dugogodišnjeg rada, finansijska neizvjesnost i dalje je glavni problem gotovo svih penzionera u BiH.
“Kad odeš u penziju, treba odmah da umreš da ne smetaš ovom narodu.”; “Sama živim, ipak bude mi dovoljno uz pomoć kćerke. Ma odlično, ne možemo se žaliti, daj nam Bože mira i ništa više. Slobode.”; “Kako žive? Slabo. Treba povećati, ali neće niko. I šta da radiš, ništa, šuti i deveraj kako znaš i umiješ. Razguli ono što imaš”, samo su neki od komentara građana.
I dok je u mislima briga o preživljavanju, teško je očekivati da starije osobe budu socijalno uključene i aktivne u društvenom životu. Iako rijetki, takvi slučajevi ipak postoje. Nedavno su u RS tri osobe starije od 65 godina, upisale fakultet. Ima i onih fizički aktivnih, kao što je 84 godišnji Hazim Kukuruzović, koji je tokom 22 godine, koliko je u penziji prešao 44 hiljade kilometara.
Hazim Kukuruzović, penzioner:
“Vrijeme ustajanja oko 7, pola 8, onda ceremonija doručak i obavezna šetnja. Ja sam odlučio da kafu pijem dva i po kilometra od mjesta stanovanja, ne u kafićima u mom naselju, i svaki dan moram preći 5 kilometara. To je minimum”.
Osim fizičke aktivnosti, evropski penzioneri uveli su i trend rada. Naime, svaki deseti zaposlen je na pola radnog vremena. Time nastoje ostati aktivni, dopuniti prihode, očuvati socijalne kontakte.
Halima Resić, sekretar Internacionalne akademije BiH:
“U zapadnim evropskim zemljama, u SAD-u, životna dob je samo broj. Vi možete raditi koliko vam vaše zdravstveno stanje omogući. Da bismo tu populaciju angažirali, treba biti dobra strategija i povezanost akademske zajednice. U evropskim zemljama imate programe 75+, imate program transplantacije organa 75+, znači apsolutno moramo promijeniti.”
Ali, u BiH odlazak u penziju često znači kraj, kaže Rodoljub Petković. Penzionere društvo izoluje i zaboravlja.
Rodoljub Petković, predsjednik Komisije za edukaciju Olimpijskog komiteta BiH:
“Nestaje sa scene empatija, to je ljudska osobina koja je mnogo značajna, bez empatije bojim se da će teško u budućnosti moći bilo šta da se uspješno desi, korektno, kvalitetno, kako u porodici, tako uopšte u društvu, našem pogotovo.”
A prateći globalne promjene, Evropu koja stari, neophodno je prilagoditi se promjenama. Penzioneri trebaju biti resurs, a ne opterećenje. Naročito u BiH u kojoj je 23% stanovništva starije od 65 godina.