U Gornjem Vakufu – Uskoplju rudnik Gračanica planira proširenje rudarskih aktivnosti na obližnje mjesto Donje Ričice. Projekat koji datira još iz osamdesetih godina prošlog vijeka ponovno je danas aktualiziran. Stanovništvo, većinom povratničko, odlučno kaže „ne“ proširenju rudarskih aktivnosti na njihovo mjesto. Svjesni da je rudnik okosnica razvoja ovog kraja, postavlja se pitanje – možemo li pomiriti ekologiju i ekonomiju?
Mario Glavaš vratio se u svoje rodno mjesto Donju Ričicu u Gornjem Vakufu – Uskoplju, kupio kuću i osnovao porodicu. Sada, sa ponovnim pokretanjem priče o proširenju rudarskih aktivnosti rudnika Gračanica, njegovo imanje, ali i imanja njegovih susjeda, mogla bi biti dio rudarskog kopa. Iako je plan rudnika da otkupljuje zemlju, mještani su odlučno protiv.
Mario kaže da ima dvadeset duluma zemlje i kuću koja je njihova djedovina. Sa suprugom i pet sinova živi od svog rada i ne planira da napušta svoj dom. Kaže da je ovo treći pokušaj rudnika i da novac nije dovoljan razlog da proda zemlju svojih predaka.
Kuća njegovog susjeda Stanka Žutića nalazi se na samom ležištu uglja. Obnovio ju je početkom 2000-ih godina i, kako kaže, neće je prodati ni za sebe ni za svoju djecu. Smatra da ono što mještani imaju nije mjerljivo s dobiti koju će ostvariti drugi, iako razumije da veliki broj porodica živi od rudnika.
Dragan Batinić naglašava da se stanovnici sela uz asfalt bave poljoprivredom i da su poznati proizvođači kupusa, te da bi eventualno proširenje rudnika dovelo do zagađenja i uništilo njihovu proizvodnju. Njegov sugrađanin Josip Batinić kaže da su u posljednjih 20 godina tri puta obnavljali svoje kuće – prije rata, u ratu i poslije rata – i da ne mogu stalno ispočetka graditi i živjeti u neizvjesnosti.
Iz Rudnika Gračanica, s druge strane, poručuju da su već 50 godina motor razvoja ove općine. Sporno područje je, kako navode, integralno ležište po rješenju donesenom još 1962. godine, a odluke su obnovljene 2001. i 2012. godine. Direktor rudnika Besim Ohron ističe da 80 posto postrojenja ostaje na istom mjestu i da rudnik ima sve potrebne saglasnosti i odobrenja. Prema njegovim riječima, redovno se vrši monitorizacija i sve je u granicama dopuštenog kada je riječ o uticaju na okolinu.
Ohron dodaje da rudnik primjenjuje moderne tehnološke procese i da se otkopavanje i transport obavljaju u skladu sa zakonom. Pokrenute su procedure za dobijanje saglasnosti u svrhu dodjele koncesije, kako bi se pristupilo rješavanju imovinsko-pravnih odnosa. Planiran je otkup zemljišta lokalnog stanovništva, ali isključivo na dobrovoljnoj osnovi, bez eksproprijacije.
Mještani, međutim, poručuju da neće prodati svoju zemlju ni pod kojim uslovima.
„Mještani Donje Ričice ne daju svoju zemlju, ni svoju djedovinu, ni pradjedovinu – ništa“, poručuje Josip Batinić.
Izjavu općinskog načelnika nismo dobili, iako je dolazak ekipe najavljen. U pismenom odgovoru iz Općine naveli su da nisu nadležni, jer Općinsko vijeće daje saglasnost, a Vlada Srednjobosanskog kantona donosi konačnu odluku o dodjeli koncesije. Iz resornog ministarstva potvrđeno je da podnesak rudnika trenutno ne sadrži svu dokumentaciju propisanu zakonom.
Direktor rudnika Besim Ohron ističe da je odluka sada na lokalnim i kantonalnim vlastima.
„Odluka je na svim akterima – općini, političkoj i zakonodavnoj vlasti – da odluče treba li im ovaj rudnik u ovom kapacitetu. Rekao sam na početku mandata – rudnik neće biti ugašen u mraku, sve će biti jasno, pa neka svi preuzmu odgovornost za ono što to znači u lokalnoj zajednici.“
Naredna sjednica Općinskog vijeća zakazana je za četvrtak, 6. novembra. Ipak, jedno je jasno – kako kaže mještanin Dragan Batinić, možda rudnik ima novca da otkupi njihovu zemlju, ali ne i ono što ona predstavlja za njih.
