Nedovršeni Dom penzionera u Bihaću trebao je postati siguran smještaj za najstarije članove društva. Nakon rata, prekinuti su radovi, a objekt je do danas ostao podsjetnik na neostvarene planove. S obzirom na to da Unsko-sanski kanton i dalje nema dom penzionera kao javnu ustanovu, starijim osobama brigu pružaju isključivo privatne ustanove, čiji su kapaciteti većinom popunjeni, a cijene često previsoke za većinu penzionera.
Djece vani, roditelji ostali, smještaju ih privatne domove
Zgrada poznata kao Dom penzionera u Bihaću, u vlasništvu Federalnog zavoda za PIO, ni danas nije u funkciji. Godinama opterećena imovinsko-pravnim problemima, ostala je nedovršena i neiskorištena. U kantonu u kojem većina penzionera zbog malih primanja ne može priuštiti smještaj u privatnim domovima, ovakav javni objekat imao bi izuzetnu važnost.
„Mislim da ni gradska ni kantonalna vlast nema interes za ovaj objekat. On je jako devastiran i ogromna bi sredstva trebala. Velik broj penzionera ima potrebu za smještajem, došlo je do toga naglo zbog odlaska djece vani – roditelji su ostali ovdje, nemoćni, smještaju ih u ove privatne ustanove, zasadašnji kapaciteti su i maleni, ali je cijena izuzetno visoka“, navodi Mirsad Terzić, predsjednik Udruženja penzionera USK-a.
2.000 maraka mjesečno
U međuvremenu, starijim osobama podršku pružaju privatni starački domovi. Cijena smještaja u jednom od njih u Bihaću iznosi oko 2.000 maraka mjesečno, a varira u zavisnosti od zdravstvenog stanja korisnika. Iz doma Villa Adriana ističu da rade punim kapacitetom, a da tim od 35 zaposlenih, pretežno medicinskog osoblja i njegovatelja, pruža kontinuiranu njegu uz 24-satni nadzor.
„S obzirom na to da se radi o kategoriji korisnika koji su najugroženiji i najzahtjevniji, i treba im se pristupiti sa puno pažnje, a uvijek ima prostora za poboljšanje. Mi imamo cijeli sistem protivpožarne zaštite – alarme, aparate, obuke naših radnika, redovne vježbe“, ističe Ines Alagić, direktorica ovog doma za starije i nemoćne.
Smještaj je skup
Korisnici bihaćkog doma Villa Adriana, zadovoljni su, kako kažu, uslugama koje imaju na raspolaganju. Pored svakodnevne njege i stručnog osoblja, organizuju se i zajednička putovanja te obilazak lokalnih i udaljenijih destinacija. Ipak, većini korisnika najveću finansijsku podršku pruža porodica.
Privatni starački domovi često su preskupi za budžete mnogih penzionera, a čak 60 posto njih u Unsko-sanskom kantonu prima minimalnu penziju. Dok se neki mogu osloniti na pomoć porodice, drugi tu podršku, nažalost, nemaju. Iz Udruženja penzionera poručuju da je generalno teško pronaći adekvatan i pristupačan smještaj jer, pored troškova smještaja, penzioneri moraju osigurati i sredstva za hranu, lijekove i ogrev.