Novotravničko udruženje “Osmijeh” jedno je od najaktivnijih u Srednjobosanskom kantonu. Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom upriličilo je tradicionalnu priredbu u prepunoj dvorani Doma kulture. Pjesmom i zajedništvom slavio se život koji je svima ljepši i lakši ako pokažemo malo više ljubavi i razumijevanja. Potvrđujući da se i bez zakonskih rješenja, ali dobrom voljom može učiniti mnogo, njihovih troje članova skoro godinu dana kroz radno okupacionu terapiju angažovano je u jednoj privatnoj firmi.
U prepunoj sali Doma kulture, članovi udruženja “Osmijeh” sa svojim vršnjacima iz novotravničkih osnovnih i srednjih škola te brojnim prijateljima slavili su život u kojem se uz podršku sve može. Promjena svijesti prema djeci koja su samo naizgled drugačija – to je bio cilj udruženja osnovanog sada već davne 2011. godine, i postignut je. I ne samo to, s jednom novotravničkom firmom potpisali su ugovor, oni i roditelji, o angažmanu kroz radno okupacionu terapiju za troje svojih članova od osamdeset, koliko ih ima u udruženju.
“Uspjeli smo da završimo osnovnu i srednju školu i sada to zapošljavanje nije radni odnos nego poput okupacione terapije. Idu četiri sata, to ih motivira, a dobiju nešto novca, tako da je to završen ciklus”, kaže Luka Ilinković, predsjednik udruženja “Osmijeh”.
“Htjeli smo toj djeci dati mogućnost da budu dio zajednice, da se osjećaju društveno korisnim i da osjećaju da nešto doprinose, jer su to djeca koja su završila srednju školu i dalje nisu imala gdje”, ističe Ivana Frančić Šarlija, suvlasnica firme.
“Nije to neki radni angažman, ali puno znači, prvenstveno u procesu socijalizacije te djece, stjecanja radnih navika i samostalnog snalaženja u životu”, napominje roditelj Muhamed Kopčić.
A to je primarni cilj, jer nakon što se zakonskom legislativom riješio egzistencijalni status osoba s invaliditetom, ključna je njihova socijalizacija, posebno nakon izlaska iz sistema obrazovanja – i tada se vraćaju porodici. A koilko im znači ova radno okupaciona terapija najbolje potvrđuje članica udruženja “Osmijeh” Kristina Lešić.
“Deset mjeseci otkako radim, slažem srtikle na police riže, voljela bih ostati”, poručuje ona.
“Ono što nedostaje je da trebamo vidjeti njihove preostale sposobnosti, možda i prije uključivanja u obrazovanje da vidimo šta oni mogu raditi, koje su njihove sposobnosti koje i dalje trebamo njegovati”, navodi članica UO udruženja “Osmijeh” Mirjana Mehičić.
U udruženju “Osmijeh” očekuju sistemsku podršku države, koja bi olakšala i njihovim članovima, ali i poslodavcima koji su spremni podržati ovakve projekte. A nagrada je osmijeh ove djece.