Za uspjeh ne postoje univerzalna pravila. Nekima je put asfaltiran od prvog dana, dok drugi do cilja dolaze preko makadama, blatnjavih puteva i brojnih prepreka. U fudbalu, kao i u životu, često pobjeđuju oni uporni – oni koji ne skreću ni kada postane najteže. Jedan od takvih primjera je Nikola Katić.
Trud, disciplina i glad za uspjehom odveli su ga iz rodnog Stoca najprije na fudbalske margine, a potom i u sami vrh. Danas je jedan od ključnih igrača Schalkea pod vodstvom Mirona Muslića, trenera s kojim dijeli sličnu životnu i profesionalnu filozofiju, a prije toga izborio je i dres reprezentacije BiH u kojoj je brzo postao nezamjenjiv. Borben, beskompromisan, “glavom na kopačku” – stil je igre kojim je osvojio i srca navijača.
Slobodnih dana nema mnogo, ali svaki trenutak pauze koristi da se vrati tamo gdje je sve počelo – u Stolac. Upravo tamo smo ga i pronašli dok zasluženi odmor provodi uz porodicu, hercegovačko sunce i mir koji mu puni baterije pred nove izazove.
– Kad god imam slobodno vrijeme, trudim se doći svojoj kući, u svoj Stolac. Tu se najljepše osjećam, pogotovo poslije iscrpljujuće polusezone. Da budem iskren, godi mi hercegovačko sunce. Uživam u druženju s porodicom i prijateljima, a stigne se odraditi i koji trening da se ne izgubi previše tokom pauze – priča Katić na početku razgovora za portal Reprezentacija.ba. Schalke – više od kluba
Danas je Katić jedan od ključnih igrača Schalkea, kluba koji juriša ka povratku u Bundesligu i koji je, po praćenosti, jedan od najpopularnijih u Njemačkoj. Posebno ga inspirišu podrška navijača i atmosfera na stadionu Veltins-Arena.
– Iskreno, iznenadio me kvalitet fudbala u 2. Bundesligi. Pratim fudbal generalno i znao sam da liga ima dobar renome, ali kada je osjetiš iznutra, shvatiš koliko je fizički zahtjevna. U neku ruku bih je uporedio s Championshipom. Ne mogu reći da mi je tamo bilo teže. Također sam osjetio koliko je Schalke zapravo veliki klub. Zadnjih godina je bio u podređenom položaju, ali kada pogledaš infrastrukturu, prisutnost u medijima i navijačku bazu – nema dalje. Po broju navijača Schalke parira i najvećim klubovima u Njemačkoj. Zbog svega toga zaslužuje da ponovo bude među elitom.
Poseban dio razgovora posvećen je njegovom odnosu s trenerom Mironom Muslićem, stručnjakom rodom iz Bihaća, koji je ujedno i najzaslužniji što je Katić završio u Gelsenkirchenu.
– Definitivno najbolji trener s kojim sam radio u karijeri. Kliknuli smo od prvog dana. Sjajan je kao osoba, ali i kao trener – detaljan, pun energije, stalno radi na svakom segmentu. Čak sam prijateljima rekao da mi zbog njega dođe da jednog dana i sam postanem trener. Užitak je raditi s njim. Nadam se da ćemo još dugo sarađivati, a njega tek čekaju velike stvari. Siguran sam u to. Glad za uspjehom ga vodi, a i moj put je bio sličan – od nule. Upravo me ta glad tjerala naprijed i davala mi motivaciju.
Prvi put su zajedno sarađivali u Engleskoj. Muslić ga je u januaru ove godine pozvao da mu se pridruži u Plymouthu, a zajedno su postali priča na Ostrvu izbacivši senzacionalno Liverpool iz FA Cupa.
– Miron je jednostavno pronašao moj broj i pozvao me. Pregovori u početku nisu išli glatko, bilo je komplikacija između klubova, ali on je bio glavni razlog mog dolaska. Znao sam za njegov rad u Belgiji, iako se lično nismo poznavali. Već u tom prvom razgovoru mi je predočio svoju viziju i šta očekuje od mene. Bio sam siguran da je to pravi potez i nisam pogriješio.
Kao što mu nije bilo teško prihvatiti poziv Muslića, tako nije mnogo razmišljao ni kada je stiglo pitanje želi li nastupati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, iako je ranije igrao za Hrvatsku.
– Prvi mi se javio Spahić, tada direktor svih reprezentativnih selekcija, što je bilo vrlo profesionalno. Nakon toga sam razgovarao i sa selektorom. Papca i Milenkovića sam znao od ranije. Odluka nije bila teška – samo mi je bilo važno da osjetim da me stvarno žele i vide kao dugoročno pojačanje. Na kraju sam napravio pravu stvar i za sebe i za karijeru.
O selektoru Sergeju Barbarezu govori s posebnim poštovanjem.
– Odnos u reprezentaciji je jako dobar. Barbarez je na početku trenerske karijere, ali to je čovjek koji zna šta znači nositi ovaj dres. Bio je kapiten, lider, ima ogromno iskustvo. Rastemo kao tim. Da smo imali malo više sreće, pobijedili bismo u Austriji i direktno se plasirali na Svjetsko prvenstvo. Ali ništa nije gotovo – čeka nas baraž. Biće teško, pogotovo protiv Velsa, ali pokazali smo da imamo kvalitet. A protiv Italije, ako dođe do toga – u jednoj utakmici sve je moguće.Autostop do snova
Put do profesionalnog fudbala bio je sve osim lagan. Stolac, Neretvanac, amaterske lige, bez novca, bez sigurnosti – i često bez prevoza.
– Istina je, znao sam stopirati da bih stigao na trening u Opuzen. Ne svaki dan, ali dešavalo se. Bio sam primoran. Roditelji su radili, nije bilo lako. Ali imao sam ogromnu volju. Ta glad za uspjehom nas prati od malih nogu, navikli smo da se za sve borimo, zato danas i više cijenim sve što imam. Najvažnije mi je da, kada završim karijeru, mogu reći da sam dao maksimum i da nisam ostavio ništa neiskorišteno.
Roditeljima nije bilo nimalo lako gledati sina kako stoji kraj ceste s torbom u ruci, ali danas znaju da je svaka briga imala smisla.
– Naravno da su brinuli. Kao i svi roditelji, zamišljali su me na fakultetu, s “sigurnijim” putem. Kod mene je bilo ili fudbal ili škola. Srećom, trud se isplatio. Danas sam ponosan na sebe, a posebno mi je drago kada vidim i druge mlade momke s karakterom i vjerom u sebe – zaključio je Katić razgovor za Reprezentacija.ba.
