U Bosni i Hercegovini svake godine hiljade mladih završe fakultete, mnogi od njih kao dobitnici prestižnih akademskih priznanja. No, koliko im zlatne i srebrene značke zaista otvaraju vrata tržišta rada? Dok jedni, zahvaljujući vrhunskim rezultatima, do posla u struci dolaze odmah, drugi uprkos najboljim prosjecima dobijaju odbijenice.
Iskustva mladih pokazuju da na tržištu rada akademske značke ne znače mnogo. Ono što je na fakultetu bilo priznanje izvrsnosti, u praksi nerijetko ostane samo lijepa stavka u biografiji koja ne garantuje prednost pred drugim kandidatima. Merjema Hodžić je jedna od rijetkih koja je sa svojom značkom uspjela naći posao u struci.
“Što se tiče mog uspjeha na fakultetu, smatram da mi je dosta pomogao zato jer kada mi navedemo tu stavku u našoj biografiji, ja vjerujem da poslodavac vidi da ima posla sa osobom koja će svaki posao koji započne završiti do kraja”, kaže dobitnica srebrene značke Univerziteta u Sarajevu Merjema Hodžić.
Sve više ljudi u Bosni i Hercegovini odlučuje napustiti zemlju u potrazi za što sigurnijim uslovima i bolje plaćenim poslovima. Na tržištu rada i dalje postoji očekivanje da radnici prihvate poslove koji se kose sa njihovim znanjem ili vještinama.
“Kadar traži ne samo poslove u svojoj struci, već poslove koji će biti puno bolje plaćeni. To je jedan od razloga zašto idu vani, zato da bi radili te poslove, a da budu plaćeniji”, smatra profesor na Fakultetu političkih nauka UNSA-e Samir Forić.
Akademski prosjek i priznanja danas nisu presudni, pa samim tim studenti pristaju na poslove koji nisu vezani za struku za koju se obrazuju. Sve je više primjera gdje su posao dobijali oni koji nisu kvalifikovani za to radno mjesto, što dodatno otežava pronalazak posla u struci.
“Radio sam kao trgovac jedno vrijeme. E sad zamislite, sve je divno krasno, putujete, predajete na seminarima, na konferencijama kao gostujući predavač, popodne idete da radite kao trgovac. Zamislite takvu situaciju”, kaže sociolog Emir Begović.
Akademska priznanja, iako bi trebala da nose dodatne bodove na konkursima, u većini slučajeva u Bosni i Hercegovini nisu uzeta u obzir. Pored toga što su u inostranstvu više plaćeni za ono za šta su kvalifikovani, u drugim zemljama su i ova priznanja bodovana. Sa ovakvom praksom prednosti podobnosti umjesto kvalitetu, naša država sve više otvara vrata za odlazak mladih, umjesto da radi na uslovima i ponudama koji bi ih zadržali ovdje.