Svaki put kada se u jesen ili zimu nivo Jablanjačkog jezera spusti, ponovo se otvori ista rasprava: zašto se “ruži” obala, zašto se povlači voda, zašto jezero izgleda kao da je presušilo? Odgovor je jednostavan i, nažalost, podsjeća na jednu od najtežih lekcija koje je dolina Neretve već platila – poplave iz 2002. godine.
2002: godina kada je Neretva ušla u gradove
Te godine kombinacija obilnih padavina, topljenja snijega i nedostatka prostora u akumulacijama dovela je do naglog rasta vodostaja Neretve. Voda je dolazila brže nego što se mogla kontrolisati. Kada akumulacije nemaju dovoljno “praznog prostora” da prime vodni val, jedina opcija je hitno i masovno ispuštanje vode nizvodno. Upravo to se i desilo – Neretva je naglo nadošla, a dijelovi Mostara i područja nizvodno prema Čapljini i Metkoviću našli su se pod vodom.
Kad akumulacija nema gdje s vodom
Poplavni val iz 2002. nije bio samo posljedica kiše. Bio je i posljedica činjenice da sistem nije imao dovoljno manevarskog prostora da “proguta” iznenadni dotok. Kada se voda mora pustiti naglo, rijeka nizvodno dobija neprirodan, vještački pojačan talas – i tada više ne odlučuje priroda, nego hidraulika i beton.
Kako nastaje “umjetni” poplavni val
Upravo zato se danas Jablanjačko jezero planski prazni u jesen. To pražnjenje nije pitanje proizvodnje struje, nego pitanje sigurnosti. Prazno ili poluprazno jezero znači rezervoar koji može primiti ogromne količine vode u kratkom vremenu. Ovaj zimski period to je najbolje pokazao na dramatičan način: u samo dva dana nivo Jablanjačkog jezera porastao je za gotovo deset metara. Takav vodni val u normalnim okolnostima predstavlja ozbiljnu prijetnju nizvodno. Ovoga puta, međutim, katastrofe nije bilo. Jezero je imalo prostor i jednostavno – primilo vodu.
Lekcija koju je ova zima potvrdila
Da taj prostor nije postojao, scenario bi bio sasvim drugačiji. Višak vode morao bi biti hitno pušten niz Neretvu. Vodostaj bi u kratkom vremenu skočio za nekoliko metara, a posljedice bi bile vrlo slične onima iz 2002: plavljenje niskih dijelova, ugrožavanje infrastrukture, poljoprivrede i naselja uz rijeku.
Ružno, ali nužno: zašto se jezero prazni u jesen
Zato pražnjenje jezera, koliko god izgledalo ružno i nepopularno, predstavlja svojevrsno “osiguranje” za cijelu dolinu Neretve. To je cijena prevencije. Bolje nekoliko mjeseci gledati povučenu vodu nego nekoliko dana gledati vodu u podrumima i na ulicama.
Ljetni nivo zavisi od zime, ne od želja
Naravno, postoji i druga strana medalje. Ljetni nivo jezera, sezona kupanja, turizam i izgled obale direktno zavise od toga koliko će zima i proljeće donijeti padavina i snijega. Ako je godina sušna, jezero se teže puni i ljeti se nivo brže spušta. Ako je godina dobra, jezero je puno, a svi imaju koristi – i energetika i turizam.
Sigurnost prije razglednice
Ali jedno ostaje nepromjenjivo: Jablanjačko jezero prije svega mora biti sigurnosni ventil. Njegova prva uloga nije da bude razglednica, nego brana između prirodnih vodnih valova i gradova nizvodno.
Zašto Jablanjačko jezero nije samo turistička slika
Poplave iz 2002. godine pokazale su koliko ta granica može biti tanka. Današnji sistem upravljanja, sa planskim pražnjenjem u jesen, postoji upravo zato da se takav scenario više nikada ne ponovi. U tom smislu, povučena obala zimi nije znak nemara – nego znak da sistem radi ono što mora: čuva gradove.
(Ero.ba)
