U vrtlogu života, obveza, briga, moranja svega i svakodnevno, sve rjeđe pronalazimo vrijeme za najbliže. Tek poneka poruka i poziv, u posebnim prigodama se odvoji sat, dva za posjet. O prolaznosti života, ali i tome koliko smo jedni drugima potrebni govorili su penzioneri, koji već dulji niz godina svoje posebne trenutke dočekuju daleko od svoga doma. Lijepa riječ i osmijeh, ne koštaju ništa, a znače mnogo.
Čitav život radili, u penziji odmarali, jer starost ne mora biti slabost, ni samoća, niti usamljenost, poručuju dok nam pričaju svoje priče Nada, Fatima i Husein. Različitih sudbina, životni put ih je spojio na mjesto gdje su pronašli svoj mir.
Husein Čolpa
“Ja sam odlučio da odem ranije, da ne radim kućne poslove, da sam slobodniji hodati, igrati šah, na turnire. Ja i sad idem na turnire ovo bliže, do Zenice, Travnika, okolo. Prije sam išao u Pulu, za 25. maj turniri bili, četiri, pet godina.”
Husein Čolpa
“Često kad me upitaju da nešto uradim, ja reko da nemam vremena, volim šah. Mene sve živo interesuje, ja uvijek nađem zabavu, ja nikad nisam besposlen, jedino kad spavam onda. Ali nekad nemam ni sna, pa je i to problem.”
Podrška porodice igra ključnu ulogu da bismo se osjećali ispunjeno, a ne usamljeno. Tako Nadi 13 godina boravka u Domu prolazi, kako kaže, sa uživanjem.
Nada Paloš
“Ja se ne osjećam usamljeno, prvo došla sam svojom voljom, nije me niko natjerao, drugo ja ovdje uživam, a treće djeca su tu oko mene, dolaze, obilaze, čujemo se telefonima. Ležim, gledam televiziju (niko Vas ne sekira?) niko me ne sekira, što mi se gleda gledam, što ne prebacim i zdravo. Nemam želje ništa da radim, ja sam se valjda naradila do sad, ali meni je stvarno… ja hoću da uživam.”
Iako se usamljenost može javiti u svakoj životnoj dobi, najizraženija je kod starijih osoba. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije jedna od četiri osobe treće životne dobi je iskusila i bori se s osjećajem usamljenosti.
Gabriel Pinkas, pedagog-psiholog
“Zbog toga što kod njih dolazi do promjene brojnih životnih uloga, u smislu odlaska u penziju, udaljavanja djece, preseljenja, gubitka partnera ili prijatelja, a onda su tu i oni psihološki faktori koji se odnose na umanjene mentalne sposobnosti, gubitak funkcija senzornih organa, općenito narušeno zdravlje.”
Zbog narušenog zdravlja Fatima Jusko nije imala drugog izbora nego otići u Dom.
Fatima Jusko
“Dok sam u stanu bila uvijek sam voljela druženje, da mi se dođe, da odem, a i ovdje mi je lijepo. Uvijek imam želju da se vratim u svoju kući, ali ko zna dokle ću ostati, ništa ne znam.”
Gabriel Pinkas, pedagog-psiholog
“Socioekonomski status, redefiniranje nekih očekivanja, možda drugačije gledanje na vlastitu generativnu fazu. Također tu je i povezivanje sa vršnjacima, drugim osobama.”
Možda je upravo sada pravo vrijeme da stanemo sa obavezama, nazovemo ih i pitamo “kako si”, posjetimo i podsjetimo da je istinska vrijednost kada smo zdravi i okruženi najmilijima. Ne zaboravimo da još mnogo toga od starijih možemo da naučimo