Iako je ideja u startu nesumnjivo imala smisla, praksa je pokazala da nije dala očekivane rezultate. Tako bi se, u najkraćem, mogla opisati dvogodišnja vijećnička epizoda Sergija Šotrića u Gradskom vijeću Mostara.
U cijeloj priči nije sporno ni njegovo obrazovanje, niti ambicija da utiče na procese u Mostaru. Želja je sigurno bila iskrena. Ključni problem leži u činjenici da Šotrić ne živi u ovom gradu. Naprotiv, njegov svakodnevni život vezan je za Njemačku, odakle je povremeno dolazio na sjednice Gradskog vijeća – uz napomenu da nije prisustvovao ni na nekoliko posljednjih, uključujući i onu na kojoj se usvajao gradski budžet.
Iako je poznato da se oko 95 posto budžetskih rješenja unaprijed usaglasi između vodećih stranaka, SDA i HDZ, preostalih pet posto često otvara prostor za inicijative i amandmane drugih vijećnika. Upravo tu se, kroz politički pragmatizam, obično osigurava šira podrška i barem djelimično uvažavaju interesi građana.
Time se priča vraća na početnu tačku. Ideja da dijaspora ima svog direktnog predstavnika u Gradskom vijeću Mostara bila je legitimna i razumljiva, s obzirom na brojnost mostarske dijaspore. Međutim, praksa je pokazala da taj „most“ između Mostara i inostranstva ne može funkcionisati bez stalne i snažne prisutnosti u samom gradu.
Objašnjenja i poređenja sa sistemima „vani“ u tom kontekstu imaju ograničen domet. Politički procesi, bez obzira na geografiju, podrazumijevaju svakodnevno prisustvo, kontakte i svojevrsno „lobiranje“ na terenu – što je standard i u evropskim okvirima, ali i u Mostaru.
Ukoliko se neka politička opcija u budućnosti ponovo odluči za sličan model, jasno je da će takav vijećnik morati veći dio godine provoditi u Mostaru. Jer, politički mandat ne počiva na uspomenama, već na svakodnevnom radu i prisustvu – bez obzira na izazove koje to nosi.
