Život roditelja djece s autizmom ispunjen je svakodnevnim izazovima. Istitucionalna i podrška društva nerijetko izostaju i uglavnom su prepušteni sami sebi. Zahvaljujući otvaranju Centra za autizam u Tuzli dobili su priliku za socijalnu uključenost, ali i mogućnosti za napredak djece. Ovo je priča o onima koji su godinama čekali ruku spasa i čija hrabrost i upornost pomjeraju sve granice.
Nihada Šehić je otvaranjem Centra, kaže, konačno izašla iz kuće. Prostoriju u kojoj se održavaju radionice sa ostalim roditeljima doživljava kao mjesto gdje može zaboraviti svakodnevnu borbu, znajući da joj je sin bezbjedan u drugoj prostoriji.
“Moj sin nije izašao pet godina iz kuće, zajedno i ja s njim. Mi, kad smo krenuli ovdje prije tri godine, preporodila sam se ja, a o njemu da ne pričam. On se socijalizovao, obučio, naučio, krenuo ponovo u novi život. On se preporodio. Sad kad je on sretan, ja sam jedna najsretnija majka na svijetu”, opisuje svoje iskustvo Nihada Šehić.
Centar za sve roditelje predstavlja sigurnu zonu u kojoj je prisutna uzajamna podrška.
“Evo, recimo jutros je moj Denis prenio sav toalet papir sa prizemlja na sprat. Uče se radovima, sad kod kuće zna skuhati i kafu, dosta je uznapredovao. Radionice mi itekako znače, znači mi puno i Centar. Ja sam bila zatvorena u četiri zida”, kaže Senada Sadiković, majka dječaka s autizmom.
“Malo se opustimo, smijemo se, zezamo, ako se šta uradi, uradi”, dodaje Merima Bostandžić, također majka djeteta s autizmom.
“Ja nju kad ostavim u Centar četiri sata, stvarno to znači. I odgajateljice divno rade sa djecom. I ja se odmorim za ta četiri sata”, kaže Alma Sinanović, majka djevojčice koja pohađa programe u ovoj ustanovi.
“Malo se relaksiramo, nešto se i nauči. Mnoge stvari nisam znao raditi, uz njih sam naučio”, ističe Mitar Stojanović, također otac dječaka s autizmom.
Pored radionica koje se održavaju svakodnevno, u Centru su roditeljima omogućeni i savjetodavni razgovori. Uprkos svakodnevnim preprekama, roditelji pronalaze neizmjernu snagu i radost pri svakom koraku u napretku djeteta.
“Te tehnike i metode koje se rade na radionicama, roditelji pokušavaju, pa i u velikoj mjeri uspijevaju da kod kuće rade sa djecom, kako bi takođe kod njih podstakli kreativnost, te smanjili nepoželjne oblike ponašanja”, objašnjava Tanja Lojo, socijalna radnica u Centru za autizam “Meho Sadiković” u Tuzli.
“Kod kuće su nekako izloženi sami sa djecom, dok ovdje imaju razmjenu informacija kroz radionice, ispoljavaju svoje trenutno stanje, mogu kroz svoj kreativan rad da ispolje kako se trenutno osjećaju”, ističe Irma Banjić Zaimović, pedagogica-psihologica u Centru za autizam “Meho Sadiković” Tuzla.
Podrška djeci s autizmom i njihovim roditeljima ključna je za socijalnu uključenost i razvoj zdravog društva.
