Dvadeset dvije godine nakon obnove Stari most ostaje mnogo više od graditeljskog remek-djela. U umjetnosti on je odavno postao metafora ljepote, pamćenja i trajanja, a na godišnjicu njegove obnove prisjećamo se kako su o njemu govorili pjesnici i umjetnici.
Stari most, remek-djelo neimara Hajrudina, stoljećima inspiriše umjetnike. U stihovima Skendera Kulenovića Most je “bijeli skok”, s kojim se u svom hodu natječe i sam mjesec – pjesnička slika njegove univerzalne ljepote i trajnosti.
Rušenje mosta donijelo je mrak, a književnik Abdulah Sidran mjerio je gubitak tog sklada osjećajem kosmičke praznine.
„Nema se, dakle, sa čim to usporediti nego kad bi iz Sunčevog sistema bio istrgnut Mjesec. Dakle, planeta koja je milijardama godina naučila na mjesec i mjesečinu ostala bez toga. Možda se tako nekako tek može dotaknuti osjećanje, stati pored mosta kojeg više nema“, Sidranove su riječi.
Stih Ivana Kordića “Nad zelenom rijekom labudov luk” Hanifa Kapidžić Osmanagić smatra jednim od najuspjelijih pjesničkih opisa Starog mosta, viđenog istovremeno u letu i trajanju. Iz Kulenovićevih i Kordićevih stihova, autorica izvodi da je “neimar postao pjesnik”, dok “pjesnik seže do neimarstva”.
Za slikara Afana Ramića Stari most je bio “krov nad glavom” koji je Neretva izgubila njegovim rušenjem.
„Jedna kamena metafora koja je krenula negdje sa istoka i došla kao poetska misao, završila se upravo na svom odredištu. Ne slikam ga potpuno razrušenog, nego sa manje rastavljenim krakovima koji možda na neki način da asocira na budućnost koja će vjerovatno uskoro da bude sastavljena, da opet imamo most koji će povezivati ljude sa desne i lijeve obale i koji će povezivati rijeku koja je ostala sad bez svoga krova nad glavom“.
Bezvremenska uzvišenost Mosta nadahnula je umjetnike da njegovu sliku nadograđuju i nakon rušenja, predmnijevajući njegovu obnovu. Građen između 1557. i 1566. godine, srušen 9. novembra 1993., obnovljen 2004., a već 2005. godine upisan na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine, Stari most u Mostaru nastavlja spajati stoljeća, kulture i ljude. Delikatan i otporan, taj “labudov luk” i danas izaziva onaj Skenderov mjesec, dok se njegova bjelina u pjesničkoj riječi pretapa u zeleno-plavi stih.
