Svjetskom premijerom bh. filma “Paviljon“ reditelja Dine Mustafića 15. augusta bit će otvoren 31. Sarajevo Film Festival. Na taj način nastavlja se tradicija po kojoj Festival otvara ako za to postoji mogućnost film bh. autora. Ujedno ovo je povratak Mustafića dugometražnom igranom filmu, jer prošlo je više od dvadeset godina kako je snimio debitantski film “Remake“.
Govoreći o trenutnoj situaciji u bh. kinematografiji, Mustafić ocjenjuje da se kod nas ne može reći da postoji kontinuirana filmska produkcija. Ona se dešava sporadično, ‘na mišiće’ i entuzijazam pojedinaca koji već godinama pokušavaju urediti kinematografsku djelatnost u BiH. Nažalost, kako je istakao, bez rezultata.
– Mislim da je to politička odluka da se jedna od najuspješnijih kulturnih grana koja je ovu zemlju proslavila na svjetskoj kulturnoj mapi učini irelevantnom do njenog potpunog odumiranja. Ne razumijem da oni koji su probosanske orijentacije, a u prilici su da odlučuju o kulturnim politikama i strategijama države, mirno posmatraju kako se podmuklo i namjerno uništava tako važna umjetnost poput filma. Ista je to priča kao sa muzejima, galerijom ili naposljetku kinotekom na državnom nivou. Isti igrači koče, oko filma to čini otvoreno HDZ sa svojim kadrovima. Fondacija na federalnom nivou je namjerno disfunkcionalna tri godine. Ni fening nije subveniran za film – ustvrdio je Mustafić.
On naglašava da niko ne želi praviti tako duge pauze, ali da je njegova pauza od dvije decenije priča o generacijskom užasu svih okolnosti autora kako da snime film u ovoj zemlji i s druge strane, radosti stvaranja.
– Taj antifilmski i antiumjetnički teror ima ozbiljne državne, partijske i lične nakane moćnih pojedinaca da se ovdje kreira klima da niko više ne snima film. Zbog svega toga danas svako pravi svoj film i nema vezivnog tkiva među nama, nema generacijske niti autorske, čak ni cehovske solidarnosti, pa se ne može opisati do koje mjere su usamljeni ljudi koji danas prave filmove u BiH –smatra Mustafić.
Kada je riječ o saradnji s Viktorom Ivančićem po čijoj je priči iz knjige “Radnici i seljaci” nastao film “Paviljon“, on je kazao da je već u Bitef teatru u Beogradu postavio jednu Ivančićevu priču iz njegove knjige “Radnici i seljaci”.
– Onda je Viktor na jednoj od promocija meni dao ideju da pokušamo razviti u filmski scenario priču ‘Paviljon’. Ja sam se ponovo vratio toj priči i shvatio kako ja to moram snimiti. U našoj filmskoj priči postoji konstatacija jednog penzionera koja kaže da ‘pobuna nekada ne mora voditi ka boljem svijetu, pobuna nekada može voditi samo ka novom svijetu’. Pobuna, kao nužda, bez nekog jasnog cilja kuda se ide. Mislim da će naš film dati važan razlog provale gnjeva. Ideja filma jeste da se ispita, vidi, šta donosi radikalna pobuna, ujedno ponudi slika postojećeg stanja. Posljedice su, naravno, uvijek s takvom skoro terorističkom pobunom destruktivne, dakle nisu konstruktivne. Međutim, postavlja se pitanje što je dovelo do tog bijesa, do energetske provale tog bijesa, odnosno nemoći da se na nekakav drugačiji način djeluje. To je recimo meni danas jako važna tema savremenog svijeta – naveo je Mustafić.
Uz Ivančića, na scenariju za film radio je i Emir Imamović Pirke, s kojim je Mustafić također ranije sarađivao na dramskom tekstu u Pozorištu mladih, na dokumentarnom filmu “Grad na zrnu soli” o Tuzli…
– Viktor i Emir su sa puno uzajamnog razumijevanja i kreativnog dijaloga dali meni dobru priču u ruke. Volim kada se filmu prilazi timski, trudim se da konsultuje što veći broj ljudi, čujem različita mišljenja, posebno ona koja su kritička i korektivna. Onda kupim dobre sugestije, savjete, trudim se da ih ubacim prije snimanja – kazao je.
Govoreći o radnji filma „Paviljon“, o tome koliko je ona vezana za postratne strahote, za ono što nazivamo tranzicija, Mustafić je ocijenio da je riječ tranzicija otkako je devedesetih godina ušla u naše živote, zamijenila riječ stres: mnogo toga govori, ništa ne objašnjava, a nema ni bilo kakve odgovornosti.
– Uostalom, pogledajte samo taj užasni novi rječnik, taj tranzicijski vokabular: sve sami ‘projekti’, ‘biznis- planovi’, ‘inflacija’, ‘deregulacija'… Ako bih iznosio lično iskustvo, rekao bih da je tranzicija kretanje iz jedne vrste dehumaniteta u još veći dehumanitet. Ona je nekakav glib, velika i ružna bara između revolucije koja se nije dogodila, a koja podrazumijeva krv i destrukciju, i evolucije koja je valjda isuviše lijena da bi stigla do nas – smatra on.
Mustafić je istaknuo da se tokom posljednjih 30 godina ovdje etablirala nova elita rođena na profitiranju u zločinu, koja sada nastavlja sa otimačinom, s pljačkanjem, lopovlukom, manipulacijama.
– Srušene su sve društvene vrijednosti, ali i temelj, time i osnov za novu moralnu konstrukciju. U našem tranzicijskom dobu sve je dozvoljeno, sve je na prodaju, sve ima svoju cijenu. Otupila su osjećanja, svi smo obespamećeni. Stavljeni smo u poziciju da se, kao, nešto koprcamo, a da uprkos svemu, ne uspijevamo da se pobunimo. Našavši se tako na vjetrometini, koja je, doduše, kod nas istorijska, politička, socijalna, bojim se i moralna, ljudi su polako počeli da odustaju od sebe, od svojih principa, čak i od vrijednosti kojima su do juče bili lojalni. Uspostavljen je svojevrsni istorijski dil između nasilnika, lopova i dojučerašnjeg poštenog svijeta – između dželate i žrtve – stav je Mustafića.
“Paviljon“ je crna komedija o grupi stanara staračkog doma koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Naoružani ilegalnim sredstvima zauzimaju dom, uzimaju osoblje za taoce i ulaze u sukob s vlastima.
Nakon što su godinama trpili torturu od zaposlenika i za svoj novac dobijali sve goru uslugu, grupa stanara staračkog doma “Paviljon“ odlučuje se na oružani ustanak. Muškarci i žene u poznoj životnoj dobi, pomoću ilegalno nabavljenog naoružanja, zauzimaju “Paviljon“, upravu i medicinsko osoblje uzimaju za taoce i ulaze u sukob sa snagama reda.
– Naizgled bezizlaznu situaciju pobunjenici pretvaraju u svoju prednost, privlače pažnju medija, manipuliraju političkom elitom na čije reakcije utiče činjenica da je do talačke krize došlo u izbornoj godini, dok na policiju pucaju čim nešto pokuša. Ustanak u ‘Paviljonu’ za posljedicu ima uspostavu novog unutarnjeg poretka čiji kreatori ne prezaju od brutalnog nasilja u pokušaju da se osvete za svu nepravdu i patnju koju su preživjeli. Dok policija i politika traže način da ustanak uguše, ustanicima na ruku ide vlastita starost u kojoj, za razliku od protivnika u vanjskom svijetu, ali i od zarobljenika, imaju najmanje za izgubiti. Zbog toga su pregovori s njima gotovo nemogući, dok je njihova odlučnost da smrt trijumfuje nad životom – beskrajna – pojašnjava radnju filma Mustafić.
On je ističe da je u filmu sve jasno rečeno, radikalno i tačno.
– Nadam se da će film potaknuti razgovore koji su skrajnuti, a tiču se kvaliteta i smisla života. Zato volim film, jer je životniji, življi od stvarnosti koju živimo – naglasio je on.