Ženski fudbal pomalo stidljivo dolazi u bh. stvarnost. Činjenica je da je to u Evropi znatno raširenija sportska aktivnost nego kod nas, međutim i u BiH ima pozitivnih primjera. Jedan od njih je svakako Ženski fudbalski klub „Emina“ iz Mostara.
U rubrici “Ero.ba priča” danas smo ugostili Ziju Tojagu, šefa stručnog štaba ovog mostarskog kluba. Sa Zijom smo se dotakli malo i prvih početaka kluba, ali ponajviše trenutnog stanja u ženskom fudbalu. Za osnivanje i organizaciju kaže nam mnogo je kompetentnija njegova supruga Sevda, inače predsjednik i osnivač kluba, koja je i svakako kao žena predsjednik u fudbalu i ranije zaslužila da bude naš gost, te ćemo je uskoro ugostiti u našoj rubrici.
Za ovu priliku Zijo nam je ipak ukratko ispričao početke „Emine“.
– Ja sam u to vrijeme bio Veležu. To je bilo 2015. godine i znate kako je tada bilo ni novca, ni plata, Velež ispada iz lige. Jako teška situacija. Došao sam tu kako bih svojim dugogodišnjim znanjem pokušao nešto spasiti, iako je već bilo jasno da klub ide ka nižem rangu. Na kraju krajeva ja sam dijete Veleža i na neki način uvijek sam bio i biću „vojnik tog kluba“. I prije toga, a i u vrijeme dok sam bio u Veležu paralelno sam trener u U-17 ženskoj reprezentaciji BiH. I kako rekoh mučno vrijeme u Veležu reflektovalo se i na mene lično. I tako jednom prilikom dok sam bio na okupljanju reprezentacije, zovnula me je supruga, koja je vjerovatno u tom trenutku gledala neku utakmicu ženskog fudbala na TV i predložila mi „zašto mi ne bi formirali ženski fudbalski klub u Mostaru“, priča nam Zijo i nastavlja:
– I znate kako to ide, iskreno zamislio sam se u tom trenutku i rekao sam o tom ćemo kad se vratim sa reprezentativnog okupljanja, kaže Tojaga.
I priča je krenula. Možemo sa sigurnošću reći jedna divna sportska priča u gradu fudbala, gdje je ženski fudbal do tada bio tabu tema.
– Definitivno je to bio početak koji je imao dupli napor. U tom trenutku postojao je ŽFK Mostar. Kako smo se osnovali kod nas je prešla Minela Gačanica i još nekoliko igračica. Obzirom da sam tada radio u reprezentaciji, iz ŽFK Nević polja također nam je došlo nekoliko igračica i tako smo počeli.
Porodična atmosfera
Ono što vas je odmah izdvojilo na početku je bio taj jedan detalj upravo vezan za igračice koje su dolazile van Mostara ?
– U tom trenutku smo razmišljali šta sa tim djevojkama. Iako su bile sve fino odgojene ipak su to cure, nečija djeca. Mogli smo im iznajmiti stan ovdje u gradu, negdje ishranu, ali to opet kažem su nečija djeca. Primate ih na neku svoju odgovornost. I moja supruga i ja smo odlučili da ih sve primimo kod sebe u kuću u mostarskom naselju Hodbina. I tako je krenula naša priča. Živjeli smo svi kao jedna familija, zajednički ručak. Sad kad pogledam sa vremenske distance možda je to bio jedan od nekoliko ključnih momenata da klub dođe do ovog nivoa. Time smo poslali poruku roditeljima da tu djecu primamo kao svoju, a te cure su se jednostavno saživile sa klubom, sa gradom, sa nama. Stvorila se familijarna atmosfera.
Drugi ključni momenat je svakako bio stručan rad, jer bez obzira na atmosferu na kraju trening i teren su jedino mjerilo.
– To svakako, bez toga nema ništa. Vjerujte da mi je malo bilo teško na početku, pa i kasnije, jer volim strog i ozbiljan rad, a to baš ne ide sa curama baš tako. Tu me često puta supruga znala i savjetovati i kritikovati.
Da li je drugačije raditi sa ženama nego sa muškarcima ?
– Pa ima razlike upravo u tome. U Veležu sam se odgojio, od pjetlića do prvog tima. I sam sam bio trener i u Veležu i inostranstvu. Nema tu previše „nježnosti“. Zna se šta je posao trenera, šta je igrača, što je veća disciplina to je bolje. Ovdje ipak trebate imati malo drugačiji pristup. Opet, mora biti ozbiljnosti, ali ne možete se baš da tako kažem “izderati“ na igračicu.
Red i disciplina se moraju poštovati
Ipak, u Vašem radu itekako postoji discipline.
– Mi smo od početka zauzeli stav prema svakoj djevojci koja dođe. Dakle kad su na pripremama ili je sezona, trening se može propustiti samo radi škole ili bolesti i tada se mora obavjestiti mene, jer da znam za koliko igračica pripremam trening. Ne treba nam improvizacija. Igračicama je jasno rečeno da tokom sezone nema svadbi i slično. Ne možete doći i reći „imam sutra svadbu drugarice i druga i moram ići“. Mora se znati neki red.
Na kojem je nivou naš ženski fudbal trenutno ?
– Pa ne možemo sada reći da je na vrhunskom. Realno treba puno rada u klubovima. Često puta nam se dogodi, kada nam dođe neka igračica, da moramo jako puno treninga potrošiti na osnovne taktičko – tehničke elemente, a njoj recimo već 18-19 godina. To zahtjeva mnogo strpljenja i ponavljanja. Mislim da se mora jako puno pojačati rad u klubovima, onda će reprezentacija profitirati od toga.
Kada smo pričali o profesionalizmu u Vas igračice primaju određenu naknadu ?
– Da, naravno nije to ni blizu muškog fudbala, ali određenu naknadu imaju i uvijek to mora biti do 31 ili 01. Dakle nema kašnjenja, kao što nema ni „lažnih obećanja“. Ne obećajemo da tako kažem “kule i gradove“, samim tim ono što se dogovorimo, to i ispoštujemo.
Pokušat ćemo osvojiti pehar
Ove sezone ponovo finale ? Ono prvo ste imali odmah na početku, kada ste se osnovali i realno niste bili ni blizu konkurentna ekipa. Sada bi mogle stvari biti drugačije ?
– Pa sa sportske strane imamo se pravo nadati i sanjati pehar. U subotu smo gostovali SFK Sarajevu i primili gol u 90. minuti i izgubili utakmicu. Dakle, definitivno da ova utakmica 18. maja ima za nas neku šansu. Mi ćemo da pružimo sve od sebe, pa šta bude.
I za kraj kakva je budućnost ženskog fudbala u Mostaru ?
– Pa gledajte prije 10-tak godina ovo je bio tabu, a danas evo ima klub. Istina je kod nas ima mnogo djevojaka iz svih gradova Hercegovine na što smo izuzetno ponosni, ali ima i naših Mostarki. U saradnji sa „Malim mostom“, kojeg vodi naša Fatima Pezić, okupljamo na treninzima najmlađe djevojčice, pa ih onda upućujemo na treninge Emine. Međutim, sigurno je da treba mnogo više sistemskog pristupa u osnovnim školama prije svega pa da djevojčice usmjerimo ka fudbalu, kaže na kraju razgovora za Ero.ba Zijo Tojaga.