“Svaka priča o prošlosti je uvijek nekakva interpretacija”, istakao je u emisiji “Odgovorite ljudima” Federalne TV profesor na Filozofskom fakultetu UNSA Nenad Veličković, te dodao:
“Tako da je pitanje koju priču iz prošlosti biramo, ko je interpretira, s kojim ciljem. Treba polako, korak po korak. Ja mislim da bi prvi korak trebao da bude dogovor o tome šta su nam standardi znanja i šta su nam ciljevi, šta želimo da postignemo. Ako želimo da postignemo to da nam priče o prošlosti pomognu da dobijemo mlade ljude koiji će kritički misliti o svojoj stvarnosti, koji neće podlijegati medijskim manipulacijama, koji će cijeniti istinitost iskaza, koji će tragati za činjenicama, saslušati sagovornika, umjeti da razgovara argumentovano o svim stvarima, pravi kompromise kojima mogu biti zadovoljni. Dakle to je sve nešto što ja mislim da spada u nekakve ciljeve ili načela obrazovanja.”
Kaže da jer tragedija našeg društva što ta načela sada nemamo.
“Imamo nekoliko istraživanja u zadnjih desetak godina koja su pokazala da taj prvi korak mi nismo napravili i da ga ne namjeravamo napraviti. I to je strašno tužno. Nedavno se u Skupštini RS-a razmatrala – i to ne mogu vjerovati – toliko glupa stvar, da li da se PISA testiranje dopusti ili ne. Testiranje koje je pokazalo strašne stvari. Dakle, šta god da mi izaberemo da govorimo o prošlosti, čak i ako se složimo oko vrijednosti, to nam je istraživanje pokazalo da svako drugo dijete neće razumjeti šta mu govorimo. Prosto ih nismo naučili da slušaju, da razumiju kad se nešto kaže šta je razlog da se govori, šta je vrijednost tog iskaza, zašto se to izgovoreno njih tiče. Mi vrlo malo u školama radimo o tome, tako da, dok su škole tako zapuštene i dok tamo ne radimo ništa od ovih stvari, taj manipulativni koncept kulture sjećanja samo će služiti tome da nas unazađuje, da nas dijeli i da stalno podgrijava taj neki latentni sukob. Dok mi sad govorimo hoće li biti rata ovdje, je li onaj bio ustaša ili četnik, koji je mural ovdje ili koji je ondje, što naravno ima smisla govoriti kad neko time provocira, u isto vrijeme se zagađuju rijeke, prave se nekakvi nebulozni koncepti o novim olimpijadama, niču tornjevi tamo gdje ne treba da niknu, vrte se milioni, buše se besmisleni tuneli kroz planine, autoputevi se grade tri godine duže jer neko nije izračunao kako treba. I to su sve stvari koje mi živimo i to je neki novac, vrijeme, snaga koju će ti mladi ljudi nekad vraćati. I dok se to dešava nama mašu nazivima ulica. To tome i služi, da nam skrene pažnju od ruku koje nam drže u našim džepovima.”