Gdje je Bobby Fischer? Prvi srpanj 1972. godine. Atmosfera u Narodnom kazalištu u Reykjaviku postaje napeta. Sala u kojoj treba početi „meč stoljeća” dobro je popunjena, ali jedno mjesto je prazno. Nema izazivača iz SAD, Roberta „Bobbyja” Fischera. Nema ni Gudmundura Thorarinssona, mladog predsjednika Šahovskog saveza Islanda. Thorarinsson danas ima 82 godine i ovako se toga sjeća: „Do posljednjeg trenutka sam pregovarao s Fischerovim odvjetnikom, uvijek se radilo o novcu i raznim detaljima.”
Uzalud, Šahovski velemajstor iz New Yorka, poznat po svojim eskapadama, nije se pojavljivao. „Kasnio sam petnaest minuta na otvaranje, nisam pripremio govor i nisam znao što reći na pozornici”, kaže Thorarinsson. Odluku je donio tek kad je bio na metar od podija. Umjesto da otkaže meč, Islanđanin je zaigrao poker i spontano – službeno otvorio natjecanje. „Što bi se dalje događalo u šahovskom svijetu da smo mi Islanđani tada otkazali meč“, pita se Thorarinsson.
Džentlmen protiv genija
Thorarinssonova spontana odluka pokazala se ispravnom: „Znao sam da se Fischer čitav svoj život pripremao za borbu za taj naslov. Nakon što je američki pokrovitelj povećao novčanu nagradu na tada nevjerojatnih 150.000 dolara, Fischer je konačno sjeo u avion za Reykjavik. Stigavši tamo, odjednom je uspavanu islandsku prijestolnicu pretvorio u centar pozornosti svjetskog tiska. „Čitav svijet se zanimao za dvoboj Istoka i Zapada na šahovskoj ploči“, priča Thoarisson.
Na jednoj strani šahovske ploče sjedio je – koliko ekscentričan, toliko i genijalan Bobby Fischer iz Njujorka (njegov citat: „Šah je rat na ploči”), a na drugoj, samouvjereni ruski branitelj naslova Boris Spaski. „Većina Islanđana tada je priželjkivala pobjedu simpatičnog Spaskog“, sjeća se Islanđanin Helgi Olafsson, tada 16-godišnji šahovski talent, a kasnije velemajstor. „Spaski je bio džentlmen”.
Ali, za spektakl se pobrinuo Bobby Fischer. Nekadašnje šahovsko čudo, čitavo ljeto je svijet držao u neizvjesnosti. Tek 11. srpnja je konačno odigrao prvi meč u kojem je Spaski pobijedio. U drugom krugu nije htio igrati. Smetale su mu buka i svjetlo. A sumnjao je i u trikove sovjetskog tima. Fischer je odbio dalje igrati i bez borbe je izgubio. Skandal! Svjetsko prvenstvo u šahu samo što je počelo, a već je trebalo biti otkazano.
Susret spasao šef izdavačke kuće „Karl May”
Spasitelj susreta bio je jedan Nijemac. Glavni sudac Lothar Schmid, i sam šahovski velemajstor, kao i vlasnik izdavačke kuće „Karl May” iz Bamberga, pronašao je rješenje. Meč je premješten u jednu sporednu prostoriju gdje se inače nalazio stol za stolni tenis. „Lothar Schmid je bio odličan sudac”, prisjeća se Gudmundur Thoarisson. A onda je uslijedio legendarni početak trećeg susreta. Schmid je dvojicu šahista gurnuo u fotelje i povikao: „A sada, igrajte šah!”
I Fischer je igrao. Treća partija je bila prekretnica. Možda i uznemiren svim tim što se događalo, Spaski je radio greške i doživio neočekivani poraz. Od tog trenutka, Fischer je preuzeo komandu nad šahovskom tablom.
„Spaskom je šah oduvijek bio važan, pa je nastavio igrati usprkos Fischerovim eskapadama”, kaže Helgi Olafsson. Islanđanin žali što i tada, kao i sada, svi pričaju samo o Bobbyju Fischeru. „Zaboravljamo koliko je Boris Spaski veliki igrač i sportaš.” Ali ništa nije pomoglo – 31. kolovoza je kucnuo odlučujući trenutak: nakon pobjede u 21. partiji, Fischer je poveo s nedostižnom razlikom od 12,5 prema 8,5. Bila je to velika senzacija. Prekinuta je višedesetljetna dominacija Sovjetskog Saveza u šahu. U Reykjaviku SAD nisu pobijedile u Hladnom ratu, ali su dobile bitku na šahovskoj ploči.
Mit o Fischeru
Ali priča o Svjetskom prvenstvu u šahu 1972. godine ne završava se ceremonijom zatvaranja. Širom svijeta nastala je pomama za tom igrom. „Odjednom je šah postao nešto što je zanimalo sve i čime se čak mogao zaraditi novac, čak i ako niste iz Sovjetskog Saveza“, priča Helgi Olafsson. Izrasla je čitava generacija mladih šahovskih velemajstora, i to ne samo na Islandu.
A tek u godinama koje su uslijedile, „meč stoljeća” je zaista postao mit. Fischer se trijumfalno vratio u SAD, ali onda su se pojavile nove zagonetke. Ponovo se postavilo pitanje: Gdje je Bobby Fischer?
Amerikanac se povukao i obrana naslova svjetskog prvaka je izostala. Svjetska šahovska federacija nije htjela izići u susret čitavom nizu Fischerovih zahtjeva i titulu je konačno 1975, bez borbe dodijelila mladom Rusu Anatoliju Karpovu. O Bobbyju Fischeru se nakon toga više ništa nije čulo sve do 1992. godine. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, Fischer je u neslužbenom, ali unosnom turniru savladao Borisa Spaskog na Svetom Stefanu u Crnoj Gori (tada dio SR Jugoslavije). Još jednom je pokazao svoju klasu, po drugi put savladavši starog rivala.
Ali, taj turnir je oblikovao dalji život američkog šahiste. S obzirom na to da je SR Jugoslavija bila pod sankcijama SAD-a, američke vlasti su protiv njega pokrenule istragu zbog kršenja sankcija.
„Humanitarna akcija”
„Fischer se osjećao progonjenim. I bio je progonjen“, kaže Helgi Olafsson. Uz podršku ljubitelja šaha, sve sumnjičaviji Fischer putuje svijetom. Pozornost privlači sve bizarnijim nastupima. Zastupa teorije zavjere, izražava se antisemitski i antiamerički. Najniža točka dostignuta je 2005. Bivši svjetski šampion, narušenog zdravlja, u Japanu je završio u pritvoru.
Pa ipak, na Islandu nisu zaboravili bivšeg šampiona. „Bilo je jasno da se nešto mora dogoditi”, sjeća se Helgi Olafsson. Osnovan je odbor na čijem je čelu bio organizator Svjetskog prvenstva Gudmundur Thoarisson. Cilj je bio da se Bobby Fischer ponovo dovede na Island. „To je bila čisto humanitarna ideja“, kaže Olafsson. Uvjerili su ministra vanjskih poslova da Bobbyju Fischeru dodijeli islandsko državljanstvo. Sa SAD-om i Japanom je dogovoreno da Fischer dođe na Island. U ožujku 2005. godine, Bobby Fischer, s dugom bradom, ponovo je sletio u Reykjavik, mjesto svog velikog trijumfa.
Zadnja stanica Reykjavik
„Bio je slomljen čovjek, kada je ponovo došao na Island”, kaže Helgi Olafsson, koji je pomagao bivšem svjetskom prvaku posljednjih godina njegovog života. Napisao je i knjigu o tom vremenu. „Od samog početka sam Fischeru jasno dao do znanja da me njegove lude priče ne interesiraju”, kaže Olafsson. Poslije toga su se uglavnom dobro slagali.
„Kada je Fischer s 29 godina iznenada prestao igrati, bio je samo Bobby Fischer, bez šaha, čovjek bez pravog života”, kaže Olafsson. Ipak, tijekom posljednjih godina života na Islandu uspeo je pronaći mir.
Zdravstveno stanje Amerikanca naglo se pogoršalo 2008. Do samog kraja nije vjerovao liječnicima i odbio je liječenje bolesti bubrega. Bobby Fischer, kojeg mnogi smatraju najboljim šahistom svih vremena, umro je u siječnju 2008. Prema riječima Helgija Olafssona, njegov posljednji stan u ulici Klaparstigur broj 5 u Reykjaviku, i dalje izgleda isto kao što je izgledao kada ga je, neposredno pred smrt, napustio Bobby Fischer.
(DW)