Među mostovima koji su sagrađeni u periodu osmanske vladavine najimpresivniji su most na Drini u Višegradu sa 12 lukova i most preko Neretve u Mostaru sa samo jednim lukom.
Hasan Bey-zade u svojoj hronici zapisao je da je most u Mostaru preko rijeke Neretve sagrađen u vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca prema projektu arhitekte Hajrudina. Na tom mjestu je postojao drveni most na lancima čiju je gradnju naredio sultan Mehmed II Fatih prije 1473. godine. Nakon više od devet decenija postojanja taj se most našao u dotrajalom stanju. U toku 1565. godine građani Mostara uputili su sultanu Sulejmanu u Istanbul predstavku da se u kasabi Mostar, preko rijeke Neretve, nalazi most. Budući da je u ruševnom stanju i oni ne mogu obavljati poslove preko njega, zamolili su da se umjesto dotrajalog mosta sagradi novi most. Sultan je odobrio da se stari most poruši, da počne gradnja novog mosta, te je u vezi s tim izdao određene naredbe naslovljene na mostarskog kadiju i Muhamed-bega, nadzornika sultanovih hasova u Hercegovini.
Izgradnja mosta i u to vrijeme bila skupa
Za gradnju mosta, prema stručnoj procjeni, bilo je potrebno osigurati iznos od 300.000 akči. A sredstva je trebalo prikupiti od poreza određenih pravnih kategorija stanovnika Hercegovačkog i Kliškog sandžaka.
Novi kameni most preko rijeke Neretve građen je prema arhitektonskom projektu mimara Hajrudina, učenika mimara Sinana, najvećeg osmanskog graditelja 16. vijeka.
Ko je, ustvari, bio Hajrudin i zašto je baš on poslan u Mostar da gradi novi most preko rijeke Neretve? Pretpostavka je da je bio porijeklom iz ovih krajeva, da je posredstvom devširme stigao u Istanbul i da se na sultanovom dvoru obrazovao u tehničkoj školi za arhitektu. Po završenom studiju radio je u timu državnih arhitekata. Kako je Hajrudinov maternii jezik bio jezik područja u kojem je trebao da se sagradi ovaj objekat, upućen je da izvrši procjenu terena i drugih potrebnih elemenata. Poznavanjem jezika mogao je ostvariti potrebnu komunikaciju i na terenu i sa izvođačima projekta, što je znatno olakšavalo izvođenje radova. Zbog toga se pokazalo krajnje svrsishodnim poslati arhitektu Hajrudina u Mostar da realizuje planirani projekat.
U decembru 1565. nadzornik je još uvijek bio zauzet sakupljanjem potrebnih novčanih sredstava za nabavku materijala. Iz dokumenata se razumije da se u februaru 1566. raspravljalo oko plana i nacrta samog mosta. Vjerovatno su se nadležni u to vrijeme bavili planom što ga je izradio neimar Hajrudin i nastojali otkloniti i najsitnije nedostatke. Našli su za shodno da za dodavanje nekih dijelova traže dozvolu iz Istanbula. Tako su uvidjeli da će kapije od kula, koje su se tu već nalazile, biti male u odnosu na novi luk mosta. Usto je sa gradnjom mosta trebalo obnoviti kule jer su bile dotrajale. Pored toga, narod je gledao da se što više okoristi izgradnjom mosta, pa je htio naći rješenje za problem vodosnabdijevanja jedne obale Neretve na kojoj nije bilo dovoljno vode. Baš na toj strani, koja je oskudijevala vodom nalazile su se četiri džamije i mahalski mesdžidi, što je značilo da je potreba za vodom, bila još veća. Zbog toga su hercegovačkom nadzorniku Mehmed-begu došli predstavnici naroda i predložili da se preko mosta provede vodovod, na što je ovaj zatražio dozvolu iz Istanbula. Kao što je to bio slučaj uvijek kada iskrsne neko pitanje ili problem, i ovaj put je slučaj proslijeđen Divanu, gdje je nakon razmatranja donesena i obavezujuća odluka. Tom odlukom se dozvoljava renoviranje dotrajalih kula, povećavanje kapija na kulama i provođenje vodovoda preko mosta. Međutim, Carsko je vijeće uvjetno odobrilo provođenje vodovoda preko mosta. Naime, moralo se paziti da vodovod ne bi štetio mostu, a u slučaju da se ispostavi kako ipak šteti, svu štetu će nadoknaditi oni koji su insistirali da se vodovod provede.
U gradnji mosta učestvovali su, osim domaćih, i dubrovački graditelji koji su tradicionalno bili dobri majstori građevne struke. Most su gradili i članovi tvrđavske posade Mostara i Blagaja, i građevinari iz nahije Popovo.
Gradnja Mosta sultana Sulejmana započeta je poslije 11. marta 1566. godine, a završena je u toku građevne sezone 1566. godine. Znači da je gradnja mosta izvršena za nekoliko mjeseci. O tome svjedoče i sačuvani hronogram.
Neka je vesela duša sultana Mehmeda,
Koji je ostavio slično humano djelo,
A (sultan) Sulejman neka je zdravo,
Za čije je vladavine pobjedonosno završena gradnja.
Zalaganjem nazira (nadzornika) most je dovršen
I napisan hronogram: “Svod svemoći”
Godina 974. (1566/67)
Skladnost mosta i profesionalno umijeće
Prema projektu mimara Hajrudina sagrađen je most raspona od 46 aršina, odnosno 28,70 metara, sa lukom visine 21 metara od ljetnog vodostaja, a širok 4,5 metra. Most je građen od tesanog kamena, zvanog tenelija, koji je vađen iz kamenoloma u Mukoši, otprilike pet kilometara južno od Mostara. U konstrukciju mosta ugrađeno je više od 456 kamenih blokova ovog kamena, ali tačan broj nije mogao biti izračunat jer je dio ovoh kamenih blokova, njih šezdesetak, u srednjem dijelu mosta, prilikom njegovih krpljenja, prekriven malterom.
Kao i drugi strani putnici koji su prelazill preko ovog mosta i Evlija Čelebi je uočio skladnost mosta i profesionalno umijeće njegovog arhitekte. Također je uočio i harmoniju mosta sa okolnim ambijentom, te je u svom oduševljenju o njemu sačinio sljedeći zapis:
Kada se ovaj most pogleda iz daljine izgleda okrugao kao luk iz kojeg je tek izletjela strijela, pa je tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao nijedan stari neimar. Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni posmatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče sa mosta, padaju dole u rijeku i lete u zraku kao ptice, praveći, svaki od njih, posebnu vrstu akrobacije.
U dokumentima iz 16. vijeka ovaj se mosta naziva mostom sultana Sulejmana. Kasnije je srastao sa životom Mostaraca koji su ga od milja prozvali Stari most. U toku svoje historije Most je nekoliko puta popravljan. U konstrukciji mosta bio je ugrađen natpis iz 1676. godine. Nisu pobliže navedeni zahvati koji su izvođeni na Mostu u to vrijeme. Drugi zapis o rekonstrukciji bio je, također, ugrađen u konstrukciju Mosta. Nalazio se na manjoj kamenoj ploči i odnosio se na godinu 1737. Most je popravljan i u vrijeme austrougarske vlasti. Vršene su neke sanacije i korekcije, pri čemu je gubio na svojoj originalnosti i autentičnosti. Most je i kasnije popravljan, naročito poslije Drugog svjetskog rata. U toku radova, koji su sa prekidima trajali duže vremena, na Mostu su zamijenjeni pojedini oštećeni kameni blokovi, skinute zakrpe od maltera koje su narušavale ljepotu mosta, a istovremeno je vršeno i osmišljavanje okoline Mosta. Okolina sa Mostom vizuelno je činila historijsko-arhitektonsku kompoziciju, po kojoj je Mostar vijekovima bio prepoznatljiv. U studijskoj analizi koju su uradili Juraj Najdhart i Džemal Čelić zapisano je:
Taj impozantni luk sa svojim kulama, zdanjima i krovovima koji su se ovako sivkasti na sivom, nenamješteno, kao neke sige, načičkali okolo, čini u okviru divljeg pejzaža Neretve i krša, tako harmoničnu cjelinu, da, apstrahirajući detalje, sve skupa više sliči na veliku stijenu na kojoj su izrasli kristali, nego na predio u kome je čovjek gradio za svoje potrebe. Pa ipak, toje sve tvorba teške i mučne prošlosti, gdje je čovjek, u vječitoj borbi za svoj opstanak i samoodržanje (ratovi, ropstvo, plemenske mržnje itd.) umio u taj kamen unijeti samoga sebe, svoj temperament, svoju psihu, svoju vedrinu.
Stari most je bio vijekovima aktivan, sve do 9. novembra 1993. godine, kada su ga snage Hrvatskog vijeća obrane, ciljano srušili tenkovskim granatama. Most je 2004. godine ponovo izgrađen u obliku i proporcijama adekvatnim originalnoj konstrukciji mosta iz 1566. godine.
Gradili su ga oni koji ga nisu rušili.
