Trbuhom za kruhom – moto je pod kojim građani napuštaju BiH već godinama. Podatak da je iz osnovnih škola Unsko-sanskog kantona u prvom polugodištu 2022. godine ispisano čak 209 učenika ozbiljan je alarm za uzbunu. O odlascima razmišljaju mnogi, no ima i onih koji su koru hljeba odlučili da zarade u Bosni i Hercegovini, teškim, danonoćnim sopstvenim radom. A u tome im je pomogla i sama majka priroda.
Najspektakularniji i najveći u Nacionalnom parku Una – pored toga što je lijep, Štrbački buk je izvor prihoda za mnoge Bišćane koji žive od turizma. Među njima su i Almir i Azema. Suočeni sa neimaštinom, prije nekoliko godina su odlučili pokrenuti svoj biznis. Sve je počelo sa kapitalom od 100 KM, zakupom tezge, prodajom sladoleda i voća turistima. Danas sami proizvode ne samo sladoled, već i džemove, med, sokove.
“Ljudi zovu sa svih strana. Došli smo do tog nivoa da nas ljudi kontaktiraju sa raznih strana svijeta, uspijemo i da ih plasiramo i vani. Puno naših artikala je prepoznato ovdje i odlaze u cijeli svijet”, prepričava za N1 Bišćanin Almir Mešanović.
‘Bolje artikli nego ljudi, je li tako?’, upitali smo.
“Tako je. Ja sam uvijek bio za ovaj grad i za ovu sredinu, imao sam prilika da odem odavde. Izdržao sam sve te napore… Ljudi su razočarani u svu ovu situaciju, ali može se sa upornim radom ostvariti, evo ovaj nacionalni park je zaživio. Počeci su bili vrlo teški, svi su se smijali, tražili smo podršku s drugih strana, nije je baš bilo, kada smo krenuli raditi, sami smo sve krenuli…”, prisjeća se sagovornik N1.
Azema dodaje da u sezoni radi od jutra, često do ponoći, spava se po dva tri sata. Najbolji turisti za nju su Arapi.
“Mi nismo imali posla ni jedno ni drugo, imali smo dvije djevojke koje su bile u školi, znate šta znači imati dvoje ženske djece. Kada smo pogledali u novčanik, muž je rekao mogli smo ići tražiti štand od nacionalnog parka, kažem ja njemu, šta da stavim na štand?!”, evocira uspomene Azema.
“Ovo je porodični biznis, pomogle su vam i vaše ćerke. Koliko ste ponosni?”, upitali smo ih.
“Ne mogu vam opisati, mi nismo imali ništa”, odgovaraju.
Iškolovali su dvije ćerke, koje neće zadržavati ukoliko odluče otići, svako je kovač svoje sreće, pričaju nam, uz poziv da na proljeće dođemo kada sezona počne.
“Ja neću svoju djecu sprečavati da ih ja vežem ovdje, ja sam za to da idu mladi, ali posla ima ko hoće raditi i u Bosni. Moraš biti redovan i prodavati kvalitet da te ljudi prepoznaju. Ja u sezoni ne spavam po dva sata, ja i moja djeca. Devet kilometara putujem do posla, bio makadam, ali meni daje vjetar u leđa kada mi dođe kupac i pokaže da je tu bio prije dvije, tri godine”, navodi Azema.
“Život nije onaj koji je nekad živio Bihać”
Uprkos pojedinim optimistima, defetizam je zavladao i u ovom dijelu zemlje.
“Život nije onaj koji je nekad živio Bihać, ni modom, ni odijevanjem, ni ophođenjem. Mladi se moraju trgnuti, uzeti stvari u svoje ruke, svoj razum, boriti se za poštenje, stručnost i nauku. Toga trenutno nema”, samo je jedan u nizu odgovora koji su nam dali u razgovoru Bišćani.
Zato ima odlazaka, zatvaranja radnji. Jedno od kultnih mjesta na rijeci Uni zatvoreno je tokom zime, skupo održavanje, nedostatak radne snage, manji promet. Demografski problemi uz sve to glavni su problem kantona. Uprkos pojedinačnim pozitivnim primjerima, negativni trendovi u privredi dominiraju i zbog nedostatka radne snage, loši trendovi i u obrazovanju također. U prvom polugodištu, dakle od septembra do decembra, u školama USK ispisnicu je tražilo 209 učenika.