„Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat’ k'o što ovo grije…“…Ovim se stihovima Alesa Šantić obraćao svojim sunarodnjacima, izražavajući tako u svojim pjesmama domoljublje.
Šantić je jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini.
Većinu života proveo je u rodnom Mostaru, družeći se, između ostalog s prijateljima pjesnicima Osmanom Đikićem, Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem.
Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Pjesnik je to elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana.
Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote.
Takva je i pjesma “Emina”, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.
Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet (“Ostajte ovdje”, “Hljeb”), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment (“Mi znamo sudbu”).