Djelo putopisca Benedikta Kuripešića poznato pod naslovom Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. štampano je prvi put 1531. godine (Itinerarium, Wegrayss Kün. May. potsehafft gen Constantinopel zu dem Turkischen Keiser Soleyman. Augsburg Anno MDXXXI). Kuripešićev putopis je jedan od najstarijih putopisa po Balkanu u 16. vijeku, a najstariji je putopis kroz Bosnu u osmansko doba. Veći dio putopisa odnosi se na Bosnu. Donosimo vam dio u kojem autor govori o narodima i vjerama koje je zatekao na svom putu kroz Bosnu:
– U pomenutoj kraljevini Bosni našli smo tri naroda i tri vjere. Prvo su starosjedioci Bošnjaci (Woßner); oni su rimo-hrišćanske vjere. Njih je Turčin, kad je osvojio kraljevinu Bosnu, ostavio u njihovoj vjeri. Drugo su Srbi (Surffen), koje oni zovu Vlasima (Wallachen), a mi ih zovemo Zigen (ĆIĆI,ČIČI) ili martolozima. Došli su iz mjesta Smedereva (Smedraw) i grčkog Beograda (griechisch Weussenburg), a vjere su sv. Pavle (Sanndt Paulus). Mi ih držimo takođe za dobre hrišćane, jer ne nalazimo nikakvu razliku između njihove i rimske vjere.
Treći narod su pravi Turci. To su naročito ratnici i stanovnici, koji vrlo tiranski vladaju objema prije spomenutim nacijama, hrišćanskim podanicima. Njih (hrišćane) je turski car, da samo obrađuju zemlju ostavio u njihovoj vjeri (izuzev one koje mladost i lakoumnost navede da se poturče). Ostavio im je i njihove sveštenike, crkve i druge obrede. Oni nisu bili dužni da od zemlje koju obrađuju daju kakav drugi porez, osim godišnje po jednu ugarsku forintu, tj. 50 aspri od svake kuće.”(26,27)