Sarajevo Film Festival (SFF) je vodeći filmski festival u jugoistočnoj Evropi koji pokriva domaću, regionalnu i međunarodnu produkciju. Svake godine festival okuplja veliki broj stranih i domaćih gostiju, filmskih profesionalaca i širu publiku. Za sedam dana trajanja festivala prikaže više od 200 filmova, bude akreditovano više od 3.000 gostiju, a broj posjetitelja festivalskih programa premaši cifru od 100.000.
Prvi Sarajevski filmski festival “Poslije kraja svijeta”, koji je bio dio Međunarodnog teatarskog i filmskog festivala, održan je u jeku rata u BiH 1993. godine a inicirao ga je reditelj Haris Pašović.
Kasnije organizaciju SFF-a preuzima Obala Art Centar i Festival koji danas poznajemo nastaje 1995. godine pred kraj četverogodišnje opsade Sarajeva, u želji da se pomogne obnova civilnog društva i održi kosmopolitski duh grada.
Festival se razvijao, postajao sve značajniji, bio je mjesto na kome se mogu vidjeti neki od najvažnijih filmskih stvaralaca Evrope i svijeta. Ujedno Festival je imao i edukativni karakter te je povezivao ljude, gradove, države. O uticaju Sarajevo Film Festivala na njegovanje i proširivanje ukusa publike za filmove koji dolaze iz regiona ili pak dokumentarni film govorile su u razgovoru za Fenu selektorice programa Elma Tataragić i Rada Šešić.
Govoreći o ulozi Sarajevo Film Festivala s naglaskom na Regionalni takmičarski program u upoznavanju publike s evropskim filmom, selektorica ovog programa Elma Tataragić ističe da je profil SFF-a određen posvećenošću regionalnoj kinematografiji.
– Od samih početaka, a osobito od 2003. godine, naš festival postao je najvažnije mjesto i sjecište filmskih radnika iz regije. Iako se spisak država koji spadaju u našu regiju mijenjao od 2003. pa do danas, Festival je u proteklih 20 godina postao najvažnije mjesto susreta regionalnih autora i producenata. Također, Festival je odgovorio i na potrebu da se stvori jedno mjesto koje će ostatku svijeta da predstavlja najbolje iz regije – kazala je Tataragić.
Ona ističe da Sarajevo Film Festival svake godine predstavlja ukupno oko 250 filma, a polovina ih dolazi iz regije, dok se njih 50-ak takmiči za sada prestižne nagrade Srce Sarajeva.
– Naša publika je jako dobro prihvatila ovu poziciju festivala i fenomenalno komunicira sa Takmičarskim programom, baš kao i inostrana profesionalna publika. To je jako važno za naše učesnike. Ako tome dodamo i CineLink Industry Days koji je jedan veliki inkubator novih projekata regije, dobijamo cijelu sliku gdje projekte pratimo od samih začetaka pa do plasmana. Nema mnogo festivala koji to rade na takav zaokružen način – podvukla je.
Elma Tataragić ističe da je upravo regionalni takmičarski program zaslužan i za saradnju filmskih radnika u regiji te koprodukcije.
– U trenutku kada je nastao Sarajevo Festival i u godinama kada smo ustanovili takmičarski program i CineLink, naša regija bila je poprilično izolovana od ostatka svijeta i od savremenih produkcijskih tokova. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da su to bile godine tranzicije kada je za sve nas iz regije bilo izuzetno teško, a ponekad, i nemoguće putovati na velike filmske festivale. U tim godinama Sarajevo je postalo važno i svima dostupno mjesto i uz razvoj ovih programa i inicijativa je to i ostao – ocijenila je Tataragić.
Kroz godine trajanja Sarajevo Film Festivala prikazani su nebrojeni filmovi različitih žanrova, a za Tatagić je teško odlučiti se da neke izdvoji.
– S obzirom na to da sam na festivalu od samog početka 1995. godine, jako mi je teško izdvojiti pojedine filmove jer govorimo o hiljadama i hiljadama naslova. Intimno, za mene je jedna od najimpresivnijih projekcija bila ona iz prvog izdanja SFF-a 1995. godine kada je sada poznati holivudski reditelj Alfonso Cuaron predstavio film “Mala princeza” djeci Sarajeva kojima je to bila prva kino projekcija u životu. Ta projekcija mi je urezana u pamćenje ne samo zbog emocija, nego zbog toga što mi je tada potvrđeno, kao i mnogo puta tokom opsade, koliko je kultura važna – podvukla je.
Tataragić podsjeća da SFF ima respektabilan spisak gostiju koji su boravili u Sarajevu od 1995. godine pa do danas.
– Mislim da je dovoljan pogledan na historijat našeg programa “Posvećeno” (“Tribute to”) u kojem smo ugostili Todda Haynesa, Mikea Leigha, Stevea Buscemija, Dušana Makavejeva, Gaspara Noeu, Belu Tarra, Abela Ferraru, Ulricha Seidla, Jia Zhang-Kea, Lucreciu Martel, Bruna Dumonta, Todda Solondza, Alexandera Paynea, Petera Mullana, Critia Puiua, Atoma Egoyana, Michel Franca, Pawela Pawlikovskog, Olivera Stonea i druge. Uz to svakako treba i dodati neke od najvažnijih glumačkih imena današnjice poput Morgana Freemana, Maddsa Mikelsena, Angeline Jolie i Roberta De Nira – podvukla je.
Selektorica Dokumentarnog takmičarskog programa Sarajevo Film Festivala Rada Šešić ističe da film, više nego bilo koja druga umjetnička forma, svojim gledateljima otvara mogućnost upoznavanja novih kultura, drugačijih životnih okolnosti, neobičnih ljudi.
– I upravo tu dokumentarni film ima jako veliki značaj. Autor koristi svoje umjetničko oko da gleda, tumači i promišlja ono što ga okružuje. Međunarodni uspjeh filmova autora iz naše regije dokazuje da su postali vrlo značajnim dijelom evropske dokumentarističke scene. Ono što je osobito bitno je da njihovi filmovi pokreću često i javne debate, ne samo u njihovim zajednicama već i šire. Značajne priče, novi autorski glasovi, relevantne diskusije; sve se to može naći u našem programu gdje veliki broj filmova ima i svoju svjetsku premijeru – smatra Šešić.
Ona je kazala da je fascinantno promatrati kako program Dokumentarnog filma, koji je 2006. godine dobio takmičarski karakter, raste iz godine u godinu.
– Naš program često uključuje hrabre i provokativne filmove koji se usuđuju postaviti suštinski bitna pitanja i potiču na daljnje traženje odgovora. Kroz filmove govorimo o doživljaju doma, pravdi i ekonomskom sistemu, lošim uslovima rada i potrebi za radom uopće, preispitujemo koncept demokracije i ulogu pojedinca u društvu, tragamo za odgovorom na pitanje šta je to sloboda i propitujemo načine na koje se borimo za naša lična prava kao što su pravo da živimo po propisima naše vjere, pravo da istražujemo vlastitu seksualnost, pravo da u okvirima naše porodice bude priznata naša osobnost. Filmovi nam zaista mogu otvoriti oči i pokrenuti razgovore o pitanjima koja su značajna za sve nas – podvukla je .
Šešić smatra da dokumentarni film nije ni po čemu elitistički, on se često stvara sa vrlo malim sredstvima u takozvanoj kuhinskoj ili obiteljskoj produkciji. Ona podsjeća na izvrsne društveno-relevantne filmove Nedžada Begovića koji su u isto vrijeme i šarmantni i duhoviti poput npr. “Posve lično” ili film “Selo bez žena” Srđana Šarenca, također autora iz Bosne i Hercegovine.
– Dokumentarci na našem festivalu su doveli u kino sale i one koji vrlo rijetko idu u kino. Recimo, bilo je situacija kada smo imali više ljudi koji ostanu napolju nego što ih stane u kino salu. Npr. 2009. kada smo prikazivali u Pozorištu mladih film “Put za Meku” austrijskog autora Georga Mischa, interes je bio toliki da smo morali ponoviti projekciju – kazala je Šešić, govoreći o uticaju Dokumentarnog programa SFF-a na buđenje interesa za taj žanr.
Šešić podsjeća da je ogroman interes bio i za film “Sretno dijete” autora Igora Mirkovića, koji je prikazivan u Narodnom pozorištu, navodeći kako se sjeća da je red za to ostvarenje bio skoro od BKC-a do Narodnog pozorišta.
– Ono što posebno raduje je da strana publika takođe čeka sa velikim interesom naš program i često mi priđu gledaoci nakon filma i predstave se kao veliki poklonici programa te koji planiraju godišnji odmor u regiji, a dolaze iz Italije, Francuske, Belgije i drugih zemalja. Već se prepoznajemo u kinu jer se viđamo iz godine u godinu – podvukla je.
Šešić također ističe da na Sarajevo Film Festival uz autore nerijetko dođu i junaci iz filmova, te da program Takmičarskog dokumentarnog filma ima svoju debatnu platformu Docu Corner. Ona je godinama razvijana u suradnji sa Inicijativom za ljudska prava BiH te je i cijeli dokumentarni program postao i mjesto diskusije o društvu pozicioniranja pojedinca, posebno kada je u pitanju pravo čovjeka.
– Naša publika vjerujem posebno pamti neke zanimljive susrete sa junacima iz filmova, recimo Hatidže iz makedonskog filma koji je ušao u najuži izbor za Oscara – “Medena zemlja”. Ona ne samo da je učestvovala u razgovoru nego nam je i pjevala. Također zanimljivo je bilo slušati priču žene iz Mađarske koja je preživjela Auschwitz, a u filmu o njezinom životu ona pleše moderni ples unatoč tome što je imala više od 90 godina. Bio je to film “Euforija življenja” Reke Szabo. Pamtim i cijelu grupu seoskih žena iz Turske koje su nam pjevale a u filmu glume same sebe kroz Šekspirom inspirisanu predstavu “Kraljica Lir” autorice Pelin Esmer. Sjećam se i dirljivog pjevanja mališana iz muzičke grupe “Superar” a koji su bili predstavljeni uz film “Djeca” Arasha Riahija iz Austrije – zaključila je selektorica Rada Šešić.
Šešić također podsjeća na filmove Alena Drljevića, Jasmile Žbanić, Pjera Žalice i mnogih drugih domaćih fantastičnih autora.