Nakon velikog uspjeha dokumentarnog serijala o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), historičar iz Hrvatske Hrvoje Klasić napravio je novi projekt o periodu Drugog svjetskog rata. Riječ je o serijalu „Partizani“, koji će izlaziti u sedam dijelova, a prva dva su već emitirana na Al Jazeera Balkans te su privukla veliku pažnju.
Hrvoje Klasić ističe za „Dnevni avaz“ da je gledanost ogromna s obzirom na to da se gleda na televiziji u cijeloj regiji, ali i da prva epizoda na YouTubeu ima već više od 120.000 pregleda.
Dva razloga
Kakvi su prvi dojmovi?
– Interes je veliki, a još nisam čuo neke veće kritike. Svakako bih poručio da se pogledaju sve epizode, pa da onda svi kažu eventualne kritike. Neke prijedloge sam čuo koje bih mogao koristiti u nekoj narednoj seriji, ali trenutno mi se čini da je sve dobro.
U ovom dokumentarnom serijalu imate, kao i kada ste radili u vezi s NDH, širok spektar sagovornika iz čitave Evrope. Koliko je to važno za ovakav projekt?
– Uspoređujući s drugim serijama koje se rade u našoj regiji, ne mogu se sjetiti da u nekoj ima više historičara nego u „NDH“ i „Partizanima“. U „Partizanima“ je u pitanju oko 30 historičara iz cijele Evrope. Dva su razloga zašto su iz cijele Evrope, jedan je jer bih volio da ljudi ovdje čuju historičare iz zemalja koje nemaju nikakve veze s Jugoslavijom, nikakve veze s komunizmom, koji nisu odrastali u komunizmu, niti se školovali. Takvi ljudi su, bez ideološke i porodične pozadine, odlučili se baviti tom temom i to mi je jako zanimljivo.
Drugi razlog je da postoji jedna tehnička stvar, a to je što se tim temama na ovim prostorima sve manje i manje ljudi bavi. Kada pogledate broj doktorskih radova koji su odbranjeni u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Podgorici ili Skoplju na ovim tematikama u posljednjem periodu, oni bi se mogli nabrojati na prste jedne ruke.
Bez obzira na to što ovdje mnogi misle da znaju puno o tom periodu, ustvari se zna sve manje i posebno nema toga da je neko radio na novim dokumentima i čitao stare dokumente na neki novi način. Zato smo i morali pitati historičare iz Pariza, Londona, Berlina, Moskve, Beča i drugih gradova.
Greške i zločini
Iako često vlada percepcija da se zna puno o tom periodu, pogotovo zbog bivše države, to baš i nije tako. U BiH se malo priča i zna o periodu između dva svjetska rata, što obrađujete u prvoj epizodi, kroz organiziranje komunista. Često vlada percepcija da je otpor koji se dešava 1941. godine došao sam od sebe, što i nije tačno.
– Kada me pitaju ljudi šta će biti novo u seriji, kažem da će za starije od 50 godina nešto biti novo, ali većinu će znati, dok će za mlađe većina biti nova. Razlog za to je što u posljednjih 35 godina u svim ovim društvima prevladava nacionalistički uvjetovan revizionizam, gdje borci koji su nacionalno ili vjerski isključivi, oni postaju heroji, jer je Jugoslavija od 1990-ih postala crvena krpa svima, pa onaj ko se borio u bilo kojem momentu za Jugoslaviju ili bio komunista, taj postaje nepoželjan, pa se o tome i ne zna mnogo. Govorit ćemo i o pogreškama i o zločinima, o čemu se sigurno nije pričalo od 1945. do 1990. godine.
U drugoj epizodi spominju se i sastanci s Dražom Mihalovićem. I to sigurno nije neka općepoznata stvar…
– Niti se o tome pričalo, niti od zločinima… U jednoj epizodi će se govoriti i o susretima s Nijemcima, pregovorima u martu 1943. godine. Dobro ste primijetili, ljudi moje generacije i stariji su smatrali da se podrazumijevalo da se 1941. godine diže ustanak i svi idu u partizane i to je to. Htio sam da pokažem da to i nije bilo baš logično i normalno. Partija je bila ilegalna već 20 godina, malobrojna i kako to da su oni baš došli na čelo tog pokreta otpora, a neke puno brojnije, također u svojoj retorici antifašističke stranke, kao što je to bio, naprimjer, HSS u Hrvatskoj, nisu.
Htjeli smo ukazati na to da u ljeto 1941. godine ne možemo na četnike gledati kroz kasniju prizmu pokolja muslimana, Hrvata, po Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Lici i drugim krajevima. U ljeto 1941. godine se ne zna ko je s kim, protiv koga i zašto. O tome se nije govorilo mnogo, a o tome će biti riječi. Bit će riječi u kasnijim epizodama i o tome zašto Srbi, bosanski muslimani, žene i intelektualci, recimo, idu u partizane. To se do 1991. godine podrazumijevalo, kao da su svi bili spremni na borbu protiv okupatora i fašizma, ali nije to baš bilo tako.
Dostupnost podataka
S obzirom na to da u svim zemljama živimo revizionizam, da li ste imali problema da dođete do arhivskih snimaka i podataka koje ste koristili u ovom dokumentarnom serijalu?
– Najteže mi je bilo doći do historičara koji znaju nešto reći, a što se tiče snimaka kada sam radio NDH, tu je bilo više, jer je NDH kao država imala posebnu ustanovu koja se bavila snimanjem. Partizani, naravno, nisu imali zbog prirode njihovog ratovanja i borbe za egzistenciju, ali od 1944. godine ima snimaka, ima nešto i britanskih snimaka, dok fotografija ima jako puno. Snimci se nalaze najvećim dijelom u Beogradu, fotografija ima svugdje. Nije problem do njih doći, ali rekao bih da je jako skupo, zbog ustupanja prava i prebacivanja u filmski format. Žao mi je zbog toga što, kad radite takve stvari, često se limitirani finansijski i onda neke zanimljive stvari ostanu neprikazane.
(Dnevni avaz)