Ustaljena je floskula kako treba uključiti u društvo djecu i odrasle sa poteškoćama u razvoju, ali je ne prati konkretno djelovanje. Ipak, svijetli primjer brzim koracima postaje Zeničko-dobojski kanton u kojem Centar za djecu i odrasle sa posebim potrebama danas slavi deset godina postojanja, uvodeći nove modele rada, te dnevne centre. Pruža podršku djeci i njihovim roditeljima, fokusirajući se na potencijale ove djece, a ne na ograničenja.
Jednak tretman, bez obzira gdje živjeli, glavni je cilj Javne ustanove centar za djecu sa posebnim potrebama Zeničko-dobojskog kantona kroz desetogodšnji aktivni rad. U sklopu pet dnevnih centara u Maglaju, Zenici, Tešnju, u Žepču i Visokom pružaju usluge boravka i tretmana djece sa poteškoćama u razvoju.
“Vi možete odvesti ga u ustanovu da on ostane 4-5 sati, da je to roditeljima olakšavajući okolnost zbog svojih obaveza. Na kraju krajeva, zbog te neke slobode da dobijete vi pet sati odmora, da nemate tu obavezu, da znate da je dijete na sigurnom, onda je to ogromna potpora”, rekao je Mladen Ivešić, otac djeteta sa Daun sindromom.
“Roditelji naših korisnika su se bojali ustanove, bojali su se dovesti dijete u ustanovu. Danas imamo situaciju da je ustanova u njihovim očima prepoznata i da je to nešto što njima stvarno treba”, ističe Nedim Patković, rukovodilac Dnevnog centra u Žepču.
Upravo ta ideja se rodila 2006. godine, aktivisti nevladinog sektora Nijemac Georg Schil i Goran Bulajić koju su radeći po kampovima širom Bosne i Hercegovine s izbjeglim i raseljenim osobama uočili potrebu rada sa osobama s poteškoćama – potpuno zanemarenom sloju društva, iako je situacija danas drugačija, misija je ista.
“Mi smo se nametnuli i rekli: ‘mi smo tu i vi sad ne možete ovo prepustiti zraku’. Duboko vjerujem da i ostala udruženja, koja su vjerovatno na klackalici s finasiranjem, moraju prihvatiti činjenicu da se moramo ujediniti pod jednu kapu pod ustanovu. U ZDK je to ova ustanova. U drugim kantonima vjerovatno neke druge, ali mislim da je to jedini način da se preživi u narednom peridu”, kazao je Goran Bulajić, jedan od inicijatora ideje dnevnih centara za djecu sa poteškoćama.
U ovom centru uveden je i novi model klasifikacije djece i prilagođavanja njihovim potrebama fokus na onome što djeca mogu, a ne na njihovim ograničenjima. Iako je očigledan nedostatak radne snage, evidentno je da se broj djece sa poteškoćama godinama povećava. Samo u ZDK više od 200 djece je čekalo samo na procjenu sposobnosti.
“Planovi za budućnost su svakako širenje sa dnevnim centrima na prostoru grada Zenice, ali i na ostale gradove gdje nam to mogućnosti budu dopuštale”, ističe Antonio Šimunović, minsitar socijalne politike ZDK.
“Ono što možemo reći da Zenica, Zeničko Dobojski kanton, je ova ustanova od nečega što je prijetilo da postane slučaj u Bosni i Hercegovini kada je riječ u reformi danas primjer dobre prakse”, kaže Ernad Metaj, direktor JU Centar za djecu i odrasle sa posebnim potrebama ZDK.
Ipak, porazna je činjenica da se većina ovih ili sličnih ustanova finansira od dobre volje donatora i volje politike te da se javnost mora, svako malo, iznova podsjećati da su djeca sa poteškoćama djeca kao i svaka druga.