Jedan od najvećih izazova pred kojim se našlo bosanskohercegovačko društvo, institucije ove zemlje, škole, roditelji, jeste kako osigurati djeci zdravo odrastanje.
Djeca i mladi u BiH žive realnost ove zemlje, a to su nerijetko podjele među ljudima, nepoštovanje ljudskih prava, nikada dočekana pravda, a korupcija i korumpirani sistem postala su i njihova svakodnevna tema već u osnovnim školama. Jer znaju kako se prilike dobivaju u sportu, kod liječnika, u obrazovanju. Veza i pitanja imaš li nekoga svoga ovu zemlju učinili su nesigurnom.
Djeca su danas izložena međusobnom nasilju, verbalnom, fizičkom, internet nasilju, a vidimo i da im više oružje nije strano. Ono što brojna istraživanja pokazuju je da djeca nemaju kome ispričati svoju tjeskobu. Njihove vapaje nitko ne čuje.
U Gimnaziji Meša Selimović u Tuzli, učenici imaju svoje stavove, svjesni su odakle nasilje dolazi i zašto djeca šute i što je možda najgore kako žive u strahu i bojazni od nasilnika.
Profesorica sociologije Smiljana Vovna gotovo da je svakodnevno u Gimnaziji Meša Selimović sa svojim učenicima razgovarala o njihovom sigurnom odnosno sve nesigurnijem odrastanju. Ključno je pitanje zašto djeca pristaju na nasilje, koga se boje, zašto se boje prijaviti i zašto dizanje glasa protiv zlostavljanja ne vide kao svoju moralnu i ljudsku obvezu.
I onda se mladi ljudi zabave nečim drugim, traže popualrnost na društvenim mrežama koje opet propagiraju nasilje koje može dovesti do smrtnih posljedica. I dovodilo je, jer djeca pristaju na izazove koji im, kako oni slijepo vjeruju, donose popularnost.
Je li u BiH zapravo demokracija shvaćena na poptuno drugačiji i neadekvatan način i je li zapravo jedan takav sistem prepun istinskih vrijednosti ovdje otišao u potpuno pogrešnu stranu. Pa djeca kažu: „maloljetni smo i nećemo biti kažnjeni, imam prava, za obveze me nitko ne pita.“
Roditelji djeci pumpaju ego tako što većina ovih koji stvarno prave probleme, ne bude kažnjena. Uvijek iz toga izađu nekažnjeno i roditelji im ne kažu kako to ne bi trebalo nego ih samo vade iz tih poblema, kažu profesori.
Upravo u ovome leži odgovor zašto nasilje raste i o nasilju i dalje razgovaramo uglavnom kada se ono dogodi. Tada čujemo i ovo što su učenici gimnazije nam već ispričali – da su nasilje prijavljivali, da na podršku nisu naišli, da nasilnici prijete.
Elektrotehnička škola u Tuzli je jedna od najbrojnijih škola u Bosni i Hercegovini. Na početku školske godine suočili su se svakodnevnim prijavljivanjima bombi i po nekoliko puta dnevno. I sami pokušavaju odgovoriti na pitanja što se događa u glavama njihovih kolega i vršnjaka da imaju potrebu prijetiti oružjem kako bi se zabavili i zaustavili proces nastave, a onda sate i sate ispred svoje škole gledali policiju, hitnu pomoć, vatragosce pod rotacijama.
Nedavno je jedna učenica u Sarajevu ispričala da bi lakše podnijela i fizičko nego verbalno nasilje koje je doživjela. Uvrede koje je podnijela, kaže, nikada nije uspjela zaliječiti, a fizičke rane bi odavno zacijelile. Ta tema se rijetko otvara među mladima kažu učenici Eelektrotehničke škole u Tuzli, a primjeri su brojni. Što djeca sve trpe?
Tako je četrnaestogodišnji učenik iz Lukavca u lipnju 2023. godine gledao kako je njegov vršnjak u Beogradu vatrenim oružjem ubio zaštitara škole i svoje drugare u razredu. Na gotovo isti način je i učenik ušao u lukavačku školu i teško ranio nastavnika engleskog jezika. I tada su na vidjelo izašli mnogi propusti sustava. Da je dijte prebacivano iz škole u školu, da je neprihvaćen, da živi u nasilničkoj obitelji i da nikada nije dobio adekvatnu zaštitu institucija. Samo osude, a godinama je nazivan problemom. Ništa se nije promijenilo osim da su škole dobile fizičku zaštitu na vratima, a socijalne pedagoge, kao ključnu podršku djeci, Ministarstva obrazovanja niti vlade nisu prepoznali.
Ali socijalne pedagoge škole nemaju iako postoji fakultet socijalne pedagogije na Univerzitetu u Tuzli. Zato nasilje među djecom I mladima danas eskalira, ali nije to jučerašnji niti današnji problem. Dugi niz godina se uvlačio u naše društvo, rastao među djecom, a problem se gurao pod tepih I postajao samo tema okruglih stolova, konferencija, nikada završenog razgovora nastavnika I učenika.
I onda kada su mladi 2017. godine krenuli na strana ratišta, o tome su samo mediji izvještavali. Brojke njihovog prisustva tamo su rasle, ali ključno je pitanje – zašto ih nitko nije zaustavljao nego mirno ispraćao?
Gorući problem koji nije zaobišao maloljetnike nego naprotiv nad djecu se nadvio, jeste kockanje. Mladi su zbog sve veće dostupnosti postali žrtve automota I listića, a to onda vodi pljačkama i nasilju. A gdje se nalaze kladionice u BiH? Uz škole! Što institucije poduzimaju? Ništa!
Omladinski resursni centar u Tuzli već dvadeset godina okuplja srednjoškolce I studente kako bi ih potaknuli na volonterski rad, na aktivizam koji donosi dobro ovom društvu. Sve ono zapravo što bi trebale raditi škole, institucije, radi nevladin sektor. Pa je I logično pitanje, što bi bilo s djecom i mladima da nema nevladinih organizacija koje pružaju šanse srednjoškolcima i studentima
Ali nije svakom djetetu lako doći do nevladinih organizacija. Mnogoj djeci puno bi značilo kada bi ovakvi aktivisti poput ljudi iz ORC-a mogli doći u škole, ponuditi im ulogu u zajednici, ojačati ih u samopouzdanjum i širenju pozitivnih vrijednosti. Ali ruke su im svezane, jer vrijednosti nevladinih organizacija institucije obrazovanja nisu prepoznale.
Nije važno samo ukazivati na probleme i praviti ih još većima, nego pomoći djeci.
Mnogi će reći nasilja je uvijek bilo pa prepričavati svoja sjećanja na vršnjake koji su bili prepoznatljivi upravo po nasilničkom ponašanju. Ali oni su tada bila kategorija društva koju se izbjegavalo i o njima su brinule institucije. Nekada su škole i obiteljski domovi bili sigurne institucije i nasilje se u njima nije događalo. Danas to više nije tako.
Nasilje među mladima je uočljivije nego ranije, ali je posebno prisutna nova vrsta psihološkog nasilja. Mediji nemaju više obrazovnog programa, nemaju sadržaja za djecu, ali zato pružaju prostor nekim novim liderima negativcima u kojima djeca pronalaze uzore. U medijima je sve manje mladih uspješnih ljudi koji donose rezultate. Koji kroz obrazovanje, umjetnost, znanost I sport promoviraju Bosnu I Hercegovinu.