O akcijama prve rukometne reprezentacije BiH, koja nas je predstavljala 1993. godine na Mediteranskim igrama, za Oslobođenje govori idejni tvorac okupljanja Mustafa Džonlagić.
U Sarajevu se prethodnog vikenda okupila rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine, koja je našu državu predstavljala na Mediteranskim igrama 1993. godine u Montpellieru, a idejni tvorac okupljanja je Mustafa Džonlagić.
– Ideja je potekla od prošlog skupa veterana na Ilidži. Rukometni klub veterana Sarajevo i ja dali smo neku ideju da pokušamo da skupimo prvu reprezentaciju Bosne i Hercegovine, da je vratimo u stvarnost, da prikažemo ono što je stvarno bilo i što je postojalo. Začeli smo državu 1993. godine vezano za rukomet. To je prvi nastup reprezentacije Bosne i Hercegovine. To je nešto najsvetije što može da se desi. Da si pokretač nečega novog u novoj državi, kaže nam Džonlagić, koji je u to vrijeme bio i reprezentativac BiH i konzul u Turskoj.
– Vlada i Predsjedništvo su me imenovali za generalnog konzula u Istanbulu. To je jedna stvar, a druga stvar mi je obaveza rukometna reprezentacija. U svakom slučaju, izlazim van države. Dan prije nego što će rukometa reprezentacija izaći preko piste, ja sam dobio slobodan let pa sam izašao avionom do Zagreba. Tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić dao mi je određene upute da ostanem malo u Zagrebu, da odem do Beča, da vidim kako funkcioniraju ta diplomatska-konzularna predstavništva. A poseban zadatak dao mi je selektor Memnun Idžaković, da sve one koji su van države, znači koji igraju za strane klubove, pozovem i vidim da li će nastupati za reprezentaciju BiH. Obavio sam nekoliko razgovora, uputio sam prvi poziv Željku Aniću, koji je znao sve brojeve telefona naših igrača. I zajedno sa njim u dogovoru vidjeli smo ko hoće da igra za reprezentaciju BiH i ko ne želi da igra, a onaj koji ne želi, nije nam toliko ni bitan. Neki su se opredijelili da igraju za druge reprezentacije, neki su se opredijelili da nikako ne igraju. Ti nas nisu ni zanimali. Mislim da i u budućnosti nije na njih trebalo da računamo, mada su naša država i savez računali na njih, ali ispostavilo se da nisu puno doprinijeli našem savezu i reprezentaciji. Važnije je bilo da su se oslonili na snage koje su u tom momentu bile uz reprezentaciju i državu BiH. Gotovo mjesec nisam znao gdje se nalazi rukometna reprezentacija, jer mi se nisu javili. Imao sam telefone, zvao sam, tražio sam i tek kad su došli do Pule poslije mjesec, onda sam dobio poziv, tada sam saopćio selektoru ko hoće od igrača da nastupa za reprezentaciju i poslije je došlo do kompletiranja prve selekcije BiH, neki su otpali, neki su nastavili da idu prema Montpellieru. Problem je nastao jer reprezentativci, koji su igrali vani, nisu imali svoje dokumente. Poslali su mi svoje papire, stare lične karte i matične brojeve, isprintali smo im pasoše, slike smo mogli samo na licu mjesta napraviti, tako da smo predali to savezu i tako je krenula naša nova država sa novim rukometašima, ističe Džonlagić, a tu se ubacuje Željko Anić:
– Ja bih samo dodao da je sreća što je tada Mustafa bio rukometaš i konzul, da on nije bio na tom mjestu, pitanje je da li se ikad okupili.
Potom nastavlja Džonlagić:
– Otišao sam u Francusku, dočekali smo prvu reprezentaciju, poslije toga smo odigrali utakmice. Nakon Mediteranskih igara odmah sam se vratio u Tursku, i nastojali smo da vidimo šta će se desiti sa reprezentacijom, pošto su oni ostali u Zagrebu. Dakle, ni na nebu – ni na zemlji. Onda, preko Olimpijskog komiteta Turske nastojao sam da dovedem kompletnu reprezentaciju u Tursku, ne samo rukometnu, jer su tu bili i bokseri, i košarkaši, i atletičari, znači svi su došli u Tursku. Zamolio sam neke prijatelje, Šarik Tara je bio tada jedan od najvećih biznismena u Turskoj, on nam je ustupio svoj sportski kamp, i tu smo smjestili sve naše sportiste, tako da smo ih tu sve koncentrisali, oni su bili na nekim pripremama, trenirali su i nastojali smo da ih pošaljemo negdje da igraju u određenim klubovima. To je trajalo do 1994. godine, ja sam se vratio 1995. u BiH i sretan sam da sam uspio da budem jedan dio tog tima i prve reprezentacije koja je napravila ogroman uspjeh i promociju rukometa i naše države u Francuskoj.
Ono što je jako bitna činjenica, konstantno se to zaobilazi, nekad namjerno, nekad i slučajno, ali više namjerno, da su ustvari te Mediteranske igre početak rukometne reprezentacije BiH od njene nezavisnosti.
– Bili smo ovdje u Sarajevu, došlo je do ideje da se ide na MI u Montpellier. Jedini koji su su prije nas otišli bili su sportisti za Olimpijske igre u Barceloni i sljedeće generalno okupljanje jedne države i predstavljanje bile su Mediteranske igre. Znači, bio sam vrlo sretan što sam pozvan da igram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, znam što znači pravljenje države, jer sam bio učesnik u svemu i najveća čast je bila igra za reprezentaciju države. Prvi put se čula naša himna, vidjeli su se naš dres i zastava i to je nešto što se više ponoviti ne može, znači to je prošlost. To se desilo prije 32 godine. Želimo da se okupljamo i dalje preko kluba veterana u Sarajevu. Mislimo da pokrenemo puno više akcija da iskoristimo naša poznanstva u inostranstvu i da okupimo sve veteranske klubove Evrope i da ovdje napravimo neku značajnu poziciju veteranskog sporta. Preko toga mislim da možemo da utječemo i na našu reprezentaciju juniora, pionira i seniora, jer EHF će sigurno prepoznati naš trud. Jer jednog Memića koji je uradio mnogo u Španiji i Barceloni, jednog Anića koji radi i živi u Francuskoj i sve nas koji smo boravili u inostranstvu igrajući rukomet, treba iskoristiti. Nismo dovoljno iskorišteni. Imao sam jednu karijeru u Španiji od tri godine, poslije toga sam ostavio trag u Francuskoj, tamo sam napravio zapažene rezultate, ekipa mi je bila prvak Francuske. Znači imam neke kontakte, koji su u samom vrhu tih država, te se mogu dobro iskoristiti za razvoj rukometa u Bosni i Hercegovine.
Pokrenuta je ideja i o snimanju filma o prvoj rukometnoj reprezentaciji BiH.
– Mislimo da napravimo film, jer je svako od nas imao svoj životni put u toj reprezentaciji, a oni koji bili van, imali su iskušenje da li da se opredijele da igraju za reprezentaciju ili ne ili da igraju za neki drugu reprezentaciju. U Sarajevu su bili momci koji su isto tako bili angažirani po raznim osnovama, znači i oni su trebali da se opredijele da li će ići ili neće ići, da li će trenirati ili neće. I svaki od njih treba da neki mali segment svog života kaže, da kompletiramo taj film od početka samih priprema do povratka ovdje. Znači, taj put reprezentacije treba da stavimo u 20-ak minuta dokumentarnog filma. Znam da će biti teško, ali moramo dosta materijala da pripremimo da bi to zaživjelo. Skupljamo dokumentaciju, malo toga imamo, ali mislimo da ćemo moći da uradimo, da napravimo priču koja će biti interesantna i koja će, naravno, sada biti zapisana. Imamo dokumenta da smo 1993. igrali za reprezentaciju i to niko ne može da ospori. Crno na bijelo. A i vi ste ti koji sad to radite, ističe Džonlagić.
I Džonlagić i Anić su nam govorili o igračima koji su odbili da 1993. godine igraju za BiH, ali ih nisu imenovali. To bi nekako trebao biti put za sve naše selekcije, jer se u današnjem vremenu mnogo više priča o onima koji nisu htjeli da igraju za BiH, nego o onima koji su tu.
– Onaj ko je ovdje i koji želi da da maksimum, i koji želi da država napreduje, taj treba da nas zanima. Mi smo imali priliku da se opredijelimo. Svako od nas je mogao da igra za drugu reprezentaciju. Mi smo se opredijelili za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Znači, treba znati i treba cijeniti državu. U Turskoj sam naučio mnogo kako oni cijene državu. Znači, ko dirne zastavu, bolje da je čovjeku stavio prst u oko. I naši treba da cijene državu i da vole državu, kaže Džonlagić, pa se nadovezuje Anić:
– I da cijene one koji hoće. Zašto gubiti vrijeme na ljude koji ne žele biti dio priče? Znači, treba se pričati o ljudima koji vole doći ovdje, koji vole ovo, koji su se žrtvovali za ovo, koji nisu razmišljali hoće ili neće, nego su na prvi poziv pristali, prihvatili da budu dio priče. I na taj način smo se borili za ovu državu. Nismo se borili s puškom u ruci, ali smo se borili sa loptom u ruci. Sportaši su najbolji ambasadori jedne države. I mi upravo to sad nastavljamo da budemo. Bili smo 1993. i bit ćemo i dalje zajedno sa Rukometnim klubom veterana Sarajevo. Zajedno s njima nastavljamo borbu, nastavljamo priču i nastavljamo promociju i rukometa i naše države. A zašto pričati o nekome ko ne želi biti dio nas? Jer koga nema, bez njega se može i mora.