U Federaciji BiH je tijekom 2024. godine gotovo 18.000 osoba darovalo krv – dragocjenu tekućinu koja se ne može proizvesti, a koja svakodnevno spašava živote.
U toj pozitivnoj statistici, Županija Zapadnohercegovačka može se pohvaliti činjenicom da je prva po broju darivatelja krvi u odnosu na broj stanovnika, s obzirom da je prošle godine srušila vlastiti rekord iz 2018. godine, prikupivši čak 1.642 doze krvi u 47 akcija dobrovoljnog darivanja krvi.
Prema najnovijim podacima koje nam je ustupio Crveni križ ŽZH, do akcije održane 11. lipnja 2025. u Uzarićima kod Širokog Brijega, u županiji su organizirane ukupno 23 akcije darivanja krvi. Najviše doza prikupljeno je u Širokom Brijegu – 291, zatim u Grudama 181, Posušju 153 te Ljubuškom 142, što ukupno čini 767 doza krvi.
U samoj županiji izdvajaju se naši sugovornici – rekorderi po broju darivanja krvi: Ivica Šaravanja iz Širokog Brijega, koji je krv darovao čak 78 puta, te Julka Mlinarević iz Ljubuškog, koja je to učinila 40 puta.
Pored impresivnih brojki, veže ih još nešto zajedničko – ne mare za rekorde. Njihov cilj proizlazi iz čiste plemenitosti i humanosti – jednostavno, žele pomoći drugoj osobi.
Zanimljivo je da su oboje počeli darivati krv iste godine – davne 1981. Julka se tada priključila nedjeljnim akcijama u rodnoj Slavoniji, a Ivica je prvi put darovao krv u vojsci. I od tada su, kako kažu, “nakupili” darovanih doza krvi. A s obzirom na to da jedna doza može pomoći trima osobama, ostavljamo vam da sami izvedete računicu koliko su ljudi do sada pomogli.
Krv je lijek. Dragocjeni lijek. Nema pripravaka. Ne može se kupiti nigdje u ljekarni – a život znači, rekao je u razgovoru za Jabuka.tv Ivica Šaravanja, ističući upravo njenu neprocjenjivu vrijednost.
Ivica, koji, inače aktivno sudjeluje u aktivnostima Crvenog križa ŽZH, te čiji je član Predsjedništva, 2023. godine proglašen je volonterom godine, dobio je i, između ostaloga, plaketu za neizmjeran doprinos Crvenom križu i zajednici.
Iako više puta nagrađivan, pokazujući nam plakete koje je dobio za 50. i 75. darivanje krvi, tvrdi kako je njegova najveća nagrada upravo spoznaja da je nekome pomogao, baš kao i Julki, koja se, nakon što je neko vrijeme živjela sa suprugom u Sloveniji gdje je nakratko napravila pauzu u darivanju krvi, 1998. godine preselila u Hercegovinu i od tada redovito sudjeluje u akcijama darivanja krvi.
Julka je krv prvi put darovala prije navršenih 18 godina, a kada su njezini sinovi Tomislav i Nikola napunili 18, i oni su krenuli njezinim stopama – stopama nesebičnosti i solidarnosti.
Zapravo, cijela moja obitelj – osmero braće i četiri sestre – svi smo darivatelji. Kod nas u Slavoniji nedjeljom su se redovno održavale akcije, otišla sam par puta sa susjedom i tako je zapravo sve počelo. Jednostavno želim pomoći. Pratim akcije i odazivam se kad god mogu. Nikada nisam imala zdravstvenih problema, priča nam Julka.
Ivica, koji redovito sudjeluje i u druženjima darivatelja krvi koja se održavaju na razini županije i države, s druge strane, imao je značajan utjecaj kroz širokobriješki Odred izviđača, gdje je dugi niz godina aktivno radio s mladima, trudeći se usaditi im važnost ovog plemenitog čina.
Kamo sreće da sam ja jedanput dao, a 78 ljudi se zbog toga odlučilo postati darivatelji – to je veći dobitak, kaže Ivica, koji od brojnih darivanja krvi na rukama nosi vidljive tragove, a koji nam je prepričao i jednu ne baš ugodnu situaciju.
Bilo je ljeto kad me zaustavila policija i upitala drogiram li se. Imao sam tada i proširenu zjenicu zbog upale oka, a na rukama rupice od učestalih darivanja krvi. Samo sam rekao: ‘To vam je od darivanja, slobodno me odvedite na testiranje’.
Otkriva i kako već neko vrijeme radi na osnivanju udruge dobrovoljnih darivatelja krvi sa sjedištem u Širokom Brijegu, koja bi surađivala s transfuziologijom u Mostaru:
Ljudi masovno traže krv. Ta udruga bi, kad dođe zahtjev, mogla zvati potencijalne darivatelje. Nažalost, neki nemaju sluha za to. Također, još uvijek se vodi rasprava o tome trebaju li darivatelji imati pravo na slobodan dan nakon darivanja. Dok u državnim institucijama do toga uglavnom drže, u privatnom sektoru to rijetko tko prihvaća, što dodatno otežava motivaciju. Ideja postoji i za osnivanje banke krvi, ali trenutno nemamo uvjete za to. Također smo predlagali da se ulica nazove „Ulica dragovoljnih darivatelja krvi“, no nažalost, prijedlog nije prošao.
Julka i Ivica, čije su knjižice ispunjene brojnim pečatima s raznih akcija, slažu se u jednom – o darivanju krvi, koje pored osjećaja zadovoljstva ima mnoge zdravstvene benefite, trebalo bi se puno više govoriti. Potrebno je raditi na osvješćivanju i obrazovanju, kako mladih tako i starijih, tvrde.
Mnogi se i dalje plaše darivanja krvi, no o toj temi se premalo otvoreno govori. Najčešće se o tome govori samo povodom godišnjica ili posebnih akcija. Trebalo bi već u školama educirati djecu – da razumiju cijeli proces i budu motivirani sudjelovati. Kad znamo što nas očekuje, strah nestaje. Ljudi često kažu: ‘Ne bih ja dao krv’, no najčešće je to zato što nisu dovoljno informirani, objašnjava Julka.
Za Ivicu, najveće poniženje je kad mu netko ponudi novac za krv. Pitanje je to s kojim se često susretao, a bilo je i onih poput: ‘Kako možeš dati krv njemu?’, na što odgovara:
Krv nema adrese. Humano je dati krv. Čovjek je čovjek. U bolesti su svi isti. Bolestan čovjek je bolestan čovjek. Ne bi se trebali dijeliti.
Naši sugovornici, Julka i Ivica, žele poslati jasnu poruku mladima: Uključite se u darivanje krvi – neće vam ništa biti. Ne radi se o rušenju rekorda, već o najhumanijem činu. Darivanje je brzo, sigurno i bezbolno, a osjećaj koji ćete dobiti kad znate da ste nekome pomogli, ne može se mjeriti ni s čim.
Dok smo razgovarali s Julkom, u društvu njezinih malenih unuka koji su pažljivo upijali svaku našu riječ, obojica su zaključila: Ja ću samo jednom dati krv i gotovo.
Nasmijali smo se, ali istina je – i taj jedan put je dovoljan da se napravi razlika. Jer svaka darovana kap – kap je života.
Zato, odazovite se na neku od sljedećih akcija, izdvojite tih deset minuta, jer ćete, vjerujte, izaći ispunjeni i zadovoljni znajući da ste darovali dvije najvrjednije stvari: vrijeme i krv – tekućinu koja život znači.