Srebrenica, grad u kojem još uvijek živi manje od dvije tisuće stanovnika, svjedoči sve izraženijem trendu iseljavanja. Taj trend, naravno, nije zaobišao ni lokalne novinare. I dok se većina mladih odlučuje za odlazak, nekolicina novinarskih veterana i u mirovini nastavlja raditi ono što najbolje znaju: bilježiti istinu, svjedočiti vremenu i čuvati sjećanje.
Među njima je i Sadik Salimović, novinar u mirovini, koji se novinarstvom aktivno bavio do početka ove godine. Godinama je izvještavao za Radio Slobodna Europa, a njegova predanost srebreničkim majkama pretočena je u knjigu Majka, koju je predstavio u lipnju.
“Svaka majka nosi istu bol, istu tugu… A ja sam to morao pretočiti u dvije-tri minute izvještaja”, kaže Salimović.
Sličnu priču donosi i Marinko Sekulić, koji se nakon povratka iz izbjeglištva vratio u Srebrenicu s uvjerenjem da će život ponovno biti “kao nekad”. Novinarstvom se i dalje bavi, surađuje s nekadašnjim redakcijama, no posao honorarnog dopisnika u maloj sredini donosi brojne izazove.
“Moraš naći vijest koju ćeš prodati, biti zanimljiv, ali i čuvati obraz. Danas, ako ikoga kritiziraš, ljudi se odmah uvrijede”, objašnjava Sekulić.
Svi ih znaju, svi sve znaju – kažu, u malim sredinama to je istovremeno i prednost i zamka. Biti novinar u gradu s tako teškom poviješću zahtijeva poseban senzibilitet, ističe i Miro Pejić, koji je također u mirovini, ali novinarstvo, kako kaže, ostaje u krvi do kraja života.
“Ovdje se dogodilo puno ružnih stvari, tragedija, mnoge obiteljske rane još nisu zacijelile. Treba imati osjećaj, treba znati slušati i razumjeti da bi se odavde moglo izvještavati”, priča Pejić.
Za srebreničke novinare, posebna je težina bila izvještavati o ljudima koje su osobno poznavali – komšijama, prijateljima, poznanicima.
“Ne kažem da vi novinari iz Tuzle ili Sarajeva nemate empatiju kad dođete ovdje… Ali mi to osjećamo svaki dan”, kaže Pejić.
Osim profesionalnih izazova, tu su i oni emotivni. Ograničenja pristupa informacijama, pritisci lokalnih moćnika, nedostatak resursa – sve to dodatno otežava rad novinara u Srebrenici. No ono što ih najviše tišti jest činjenica da nema mlađih koji bi preuzeli njihovu ulogu.
Kolega Sekulić, primjerice, ima petoro djece – svi su napustili grad, a nijedno ne vidi svoju budućnost u novinarstvu.
U Srebrenici danas rade tek dva-tri mlađa novinara, dok glavninu izvještaja i dalje šalju ova tri uporna, tiha svjedoka povijesti. U sredini koja se još uvijek nosi s posljedicama genocida i poratne traume, njihovo novinarstvo nije samo posao – to je dug, misija i posljednji bedem istine.