Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” organizuje 16. rehabilitacijski kamp za djecu oboljelu i liječenu od raka. I ove godine na planini Vlašić djeca, koja su iza sebe ostavila bolest, sada pomažu drugim, tek izliječenim vršnjacima da vrate fizičku snagu i samopouzdanje, ali uz sve to i da se dobro zabave. Posjetila ih je naša ekipa.
Mališani koji su izborili svoju najtežu bitku – pobijedili rak, sada svoj ljetni raspust provode sa vršnjacima. Različitim aktivnostima u rehabilitacijskom kampu na Vlašiću uživaju u aktivnostima koje su im do prije nekoliko godina bile nezamislive, uče i zabavljaju se. Danas su učili kako se snaći u prirodi.
“Sve što ovdje naučimo, što će nam trebati u životu kao, na primjer, kada želimo u šumu da napravimo šator, da ga složimo kako treba i da nam ne puca”, kaže Anida iz Sarajeva.
“Ovdje sam sa prijateljima, sa mamom. Super mi je, baš se lijepo provodim, baš odmor-odmor”, dodaje Amera, učesnica kampa iz Sarajeva.
Demir, koji dolazi iz Velike Kladuše, najviše voli vježbati, što nam je ovom prilikom i pokazao.
“Ponovno se družim sa Asjom, Amerom i Šejmom i našla sam nove drugare.” – Da li je lijepo kad ste svi zajedno? “Da, bolje je s društvom nego sam”, kaže nam Asja iz Žepča.
Osim toga, časovi jahanja, biciklizam, izviđači, plivanje te programi za roditelje, svakako imaju cilj vratiti samopouzdanje, ali i fizičku snagu mališana.
“Neki su, taman kad je bilo vrijeme da svoje pomoćne točkiće sa bicikla skinu, da nauče da voze pravo biciklo, morali svoje djetinjstvo da prebace u bolnicu. Dok je trajalo liječenje, maštali smo zajedno o jahanju, o biciklu, da će doći taj dan i kamp, da će ono svoje privremeno zaustavljeno djetinjstvo, prebačeno u bolnicu, samo da ga prebacimo i nastavimo gdje smo stali”, navodi Jasna Vatreš, socijalna radnica Udruženja “Srce za djecu oboljelu od raka”.
I ove godine broj učesnika je veći, ukupno čak 213, što je pokazatelj da i broj izliječenih raste. Osim mališana, učestvuju i roditelji te braća i sestre. Tu su i oni koji su davno prošli proces oporavka od raka i sada pomažu drugima. Pomažu organizaciji koja je njima pomogla kad im je bilo najteže.
“Ja, nekako, od prvog dana kako se nalazim u ovoj priči, nekako sam imala posebnu povezanost, nekako me ovo sve usmjerilo ka tome da završim psihologiju i pedagogiju i da na neki način pokušam, možda najbolje kroz svoj primjer, osjetiti i osluškivati šta djeca žele. Ja sam tu taj dugi niz godina i mislim da je to misija kojom trebam vratiti Udruženju. Ja i dalje pokušavam, nosim tu kratku kosu i nekako znam koliko je ta je psihološka socijalna podrška bitna jednoj djevojčici koja izgubi kosu”, objašnjava volonterka Nejra Korić.
Dokaz da se najbolje životne lekcije uče iz najtežih situacija su poruke oboljelim, poslane od onih koji su prošli isti ili sličan put.