Mještani sela na međuentitetskoj liniji kod Doboja pitaju je li kubik kamena u našoj zemlji skuplji od ljudskog života. Nedaleko od sela u kojem je nedavno stradao 19-godišnjak deminiran je kamenolom, dok hiljade ljudi i dalje živi doslovno u minskim poljima.
„Kada bi se ovdje na početku minskog polja aktivirala, gore bi mogao neko nastradati. Sve bi gore pobilo. Ko zna šta je PROM!“
Ovako je prije nekoliko dana govorio Mehmedalija Hasanamidžić, posljednji domaćin koji s porodicom živi svega stotinjak metara od minskih polja u Hodžićima kod Doboja. Brojna su područja u ovom kraju u kojima nije mnogo bolje. Jedno od njih je naselje Rječica na međuentitetskoj liniji prema Maglaju.
„Našao sam mina i mina, obilježavao i zvao… I dan danas, nakon 25 godina, imamo polja gdje i Srbi i Bošnjaci imaju zemlju i to još nikad nije urađeno“, govori Hilmo Šahman, stanovnik Rječice kod Doboja.
Trideset godina nakon rata stanovnici Bosne i Hercegovine žive i ginu uz minska polja. Unatoč tome, godinama se traže donatori, vrše izviđanja i čekaju IPA fondovi. Međutim, kada je u pitanju ekonomski interes sve ide kao po loju.
Dok hiljade stanovnika, zbog nedostatka novca i trome vlasti, tri decenije žive uz minska polja, jedna privatna firma je, kako bi pokrenula eksploataciju kamena, ekspresno dobila sve dozvole, a teren je deminiran privatnim novcem, potvrdili su iz terenskog ureda BH MAC-a.
„Treba sve da se deminira. Ali ovo sigurno nije prioritet. Kada je lični interes u pitanju, onda se niko ne buni ni oko visokog predstavnika, ni oko Ustava, ni oko prijenosa nadležnosti. To prođe, ne diže se nikakva pompa, a posao se završi. Sve se dozvole dobiju ili se prešutno pusti da se radi. Ovdje je ilegalno eksploatisan kamen više od pola godine“, ističe Zoran Poljašević, master inžinjer zaštite životne sredine i ekološki aktivista.
„Naravno, svi snosimo neke odgovornosti i trebalo bi da svako uloži svoje napore, počevši od BH MAC-a kao krovne institucije, a tako i ostali“, poručuje Jugoslav Stevanović, načelnik Odjeljenja CZ Grada Doboja.
Mještani u nevjerici gledaju šta se događa i pitaju se nije li kubik kamena ovdje vredniji od ljudskog života?
„Ne mogu shvatit tu vlast i tu državu. Ne čovjek biti pametan“, zaključuje Hilmo Šahman.