U Carskim vinogradima podruma i vinarije „Vukoje“ u Ušću kod Trebinja, pod blagim jesenjim suncem koje se prosipa niz brda i kamen, u toku je berba žilavke, drevne sorte što je decenijama simbol Hercegovine, njena pjesma i njena sudbina u jednoj čaši. Zrak miriše na grožđe i zemlju, na spokoj koji donosi kraj ljeta i početak zlatnog oktobra. Grozdovi, teški i puni, svjetlucaju na suncu poput bisera u mreži vinove loze. Sedefastožuti, topli, umorni od sunca, a opet dostojanstveni, kao da u sebi nose svu svjetlost i svu tišinu kamenite visoravni.
Kažu da je svaka berba priča za sebe, ali ova, berba 2025. godine, ima nešto svečanije. U svakoj bobici sabrana je godina vjetra i kiše, sunca i truda, ljubavi i strpljenja. Biće, vjeruju vinari, zlatnim slovima upisana u istoriju Carskih vinograda.
„Rekao bih da je ovo jedna od najboljih godina“, kaže Radovan Vukoje, čovjek koji više od dvije decenije živi u ritmu vinove loze, i koji za sebe najviše voli da kaže – vinar.
„Mi vinari smo mogli mirno da planiramo, da osjetimo dah prirode, da znamo – ovo je godina kad se sve posložilo.“
Berba je počela sredinom avgusta, i evo, u zrelim oktobarskim danima, još traje. Dva mjeseca rada, dva mjeseca sunca, dva mjeseca mirisa zemlje i znoja. U tišini između redova loze čuje se šuštanje listova i daleki zov Trebišnjice i Sušice, kao da i rijeka diše u ritmu berbe. Poslije žilavke, čeka ih još berba sorte kaberne sovinjon — završni akord ove vinske simfonije.
„Sve faze su ispoštovane, kiša je pala kad je trebalo, bobice su se napunile kao nikad — i kvalitet i kvantitet bolji su nego prošle godine“, dodaje Vukoje, gledajući preko vinograda koji se zlatno ljuljuškaju na oktobarskom vjetru.
A onda zastane, pa, kao da govori sebi, tiho dodaje: „Vinari nisu samo oni koji prave vino. Vinari su oni koji ga žive. Mi pratimo svaku fazu — od berbe, fermentacije, njegovanja, do trenutka kad vino ugleda svjetlost dana. Vino je kao dijete — traži strpljenje, ljubav i razumijevanje. Ja to radim 25 godina, i još vjerujem da je najveća umjetnost pretočiti zemlju, kamen i sunce u čašu. Kad to uspijete, dobijete vino o kojem svi pričaju.“
Ta čaša žilavke, bistra i zlatna, u sebi nosi drevnost. Rimljani su je sadili na ovim padinama, Austrougarska ju je njegovala, a Vinarija Vukoje je diže do svjetskih visina. Carska vina danas se piju na tri kontinenta, u restoranima sa Mišelinovom zvjezdicom, gdje se u mirisu i okusu prepoznaje jug — kamen, sunce i miris Hercegovine. U svakoj kapi odzvanja priča o zemlji koja gori i rađa, o ljudima koji se s njom ne bore, nego s njom razgovaraju.
„Veća je tenzija kad je dobra berba“, priznaje Radovan. „Jer pred nama je izazov — da sve to pretvorimo u vino koje će nositi dušu Hercegovine. Što manje dirate, a što više slušate prirodu, dobićete bolje vino.“
Na zapadu, sunce polako tone iza brda, a Trebinje se kupa u zlatnom svjetlu. Vinogradi šute, ali ta tišina nije prazna, ona odzvanja spokojem. U sanducima, zlatne bobice šapuću priču o zemlji koja zna da rodi i o ljudima koji znaju da sačuvaju njen dah. Žilavka — vino kamena, zemlje i neba. Vino koje nosi boju sunca i dušu Hercegovine.
(Radio Trebinje)