Jesenja polusezona FK Velež bila je sve osim “dosadne ravne linije”. Od ambicija i očekivanja, preko ozbiljne krize igre i rezultata, do vidljivog uzleta i niza bez poraza u završnici – Rođeni su prošli put koji je istovremeno iscrpljujući i ohrabrujući. Na kraju jeseni, jedno je jasno: Velež danas izgleda kao ozbiljnija, odgovornija i stabilnija ekipa nego prije tri mjeseca.
Početak ispod očekivanja
Ulazak u sezonu donio je više pitanja nego odgovora. Velež je djelovao neujednačeno, bez kontinuiteta i jasnog taktičkog identiteta. Igra je često bila spora, tranzicija neprecizna, a defanziva ranjiva u momentima kada je koncentracija morala biti na najvišem nivou.
U tom periodu Rođeni su nerijetko izgledali kao ekipa koja se muči sama sa sobom – bez prave reakcije nakon primljenog gola, bez energije da preokrene tok utakmice i bez osjećaja kontrole nad onim što se dešava na terenu. Bodovi su se gubili, a samopouzdanje je kopnilo.
Kriza kao tačka preloma
Rezultatska i igračka kriza sredinom jeseni označila je trenutak kada je postalo jasno da su potrebne suštinske promjene. Odlazak Gorana Sablića zatvorio je poglavlje u kojem je Velež imao ideju, ali nije imao stabilnost. Pod njegovim vodstvom ekipa je često djelovala rastrzano, s previše improvizacije i premalo odgovornosti u ključnim fazama igre.
Dolazak Ibre Rahimića na klupu, uz pojačanje stručnog štaba kroz Velibora Pudara i Admira Vladavića, donio je ono što je Veležu najviše nedostajalo – strukturu. Već u prvim utakmicama nakon promjene bilo je vidljivo da se traži red, disciplina i jasno definirana uloga svakog igrača.
Rahimićev Velež ne igra spektakularno, ali igra zrelo. Linije su bliže, greške svedene na minimum, a ekipa djeluje organizovano i stabilno. To je bila prelomna tačka jeseni.
Rezultatski uzlet i niz bez poraza
Stabilnost je vrlo brzo donijela i rezultate. Velež je ušao u niz bez poraza, uz značajan pomak u bodovnom saldu i, još važnije, u mentalitetu ekipe. Utakmice koje su se ranije gubile u završnicama sada su se zatvarale pametno, a bodovi su se osvajali i onda kada igra nije bila na visokom nivou.
Takav pragmatizam često je ključan u borbi za gornji dio tabele. Velež je prestao biti ekipa koja „lijepo izgubi“ i počeo biti tim koji zna kako ostati neporažen.
Šta još nedostaje?
Uprkos vidljivom napretku, jesen je jasno pokazala i limite. Širina kadra ostaje jedno od ključnih pitanja. Povrede ili suspenzije lako mogu poremetiti balans ekipe, a za ozbiljan proljetni iskorak potrebne su kvalitetne alternative u svakoj liniji.
Također, Veležu bi dobro došao još jedan igrač koji pravi razliku – neko ko može presuditi utakmicu jednim potezom, posebno protiv direktnih konkurenata.
Može li Velež u Evropu?
Pitanje Evrope više nije iluzija, ali još nije ni realnost bez zadrške. Bodovni zaostatak postoji, ali forma i stabilnost iz završnice jeseni daju osnov za optimizam. Ako Velež zadrži kontinuitet, dodatno se pojača tokom zime i sačuva mir unutar kluba, borba za evropska mjesta je dostižna.
Proljeće će, međutim, tražiti maksimum – taktički, fizički i mentalno.
Jesen preokreta
Veležova jesen može se sažeti u jednu riječ – preokret. Od ekipe u krizi identiteta do tima koji zna šta želi i kako to postići. Promjena trenera bila je ključna, ali pravi test tek slijedi.
Ako Velež u proljeće prenese odgovornost, stabilnost i pragmatizam koje je pokazao na kraju jeseni, stadion Rođeni bi ponovo mogao gledati borbu za Evropu. Ovaj put – bez lutanja.
(Ero.ba)