Nakon što su Konzorcijum Pavgord iz Foče i H&P iz Zvornika, u vlasništvu Gordana Pavlovića, preuzeli kompaniju ArcelorMittal i preimenovali je u Nova željezara Zenica, u javnost su poslane poruke o stabilizaciji proizvodnje, očuvanju radnih mjesta i postepenom oporavku fabrike.
Međutim, vrlo brzo se pokazalo da održivost ovog plana i dalji uspjeh jednog od najpoznatijih kapitalista u BiH zavisi gotovo isključivo od pomoći države. Naime, Pavgord je nekadašnji ArcelorMittal kupio po veoma povoljnoj cijeni , i to prema ranijim podacima Capitala, za dvadesetak miliona maraka . Ali očigledno je računao da će svoj uspjeh osigurati tako što će država BiH omogućiti monopolistički položaj na tržištu čelika u zemlji.
Propao plan rasprodaje zaliha čelika
Poznato je da je Pavlović u bliskim vezama sa SNSD-om. Krajem prošle godine, nedugo nakon preuzimanja željezare u Zenici,njegova firma se obratila SNSD-ovom Staši Košarcu, ministru vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, s molbom da Vijeće ministara BiH predloži uvođenje carina od 30 posto na uvoz čelika, o čemu je Raport već pisao.
Košarac je tada ekspresno reagovao, entitetske vlade dale su saglasnost, ali su se ubrzo javili privrednici iz sektora proizvodnje i prodaje čelika, upozorivši na pogubne posljedice takve mjere koje bi u suštini naštetile i njima i građanima naše zemlje, ali i dovele u opasnsot međunarodne sporazume u oblasti trgovine koje BiH ima sa zemljama koje u ovom slučaju, uvoze čelik u našu zemlju.
Izvori Raporta tvrde da bi mjera u trajanju od 200 dana bila dovoljna Pavloviću da on sa zalihama čelika koje je preuzeo s preuzimanjem firme prije nekoliko mjeseci diktira pravila na tržištu čelika u BiH.
U konačnici, rezultat reakcija na Košarčev prijedlog pogodovanja Pavgordu bio je povlačenje saglasnosti Vlade FBiH, dok su ministri ‘Trojke’ u Vijeću ministara BiH odbili Košarčev prijedlog.
Kada je Pavlović shvatio da mu plan preko Košarca nije uspio, odlučio je reagovati radničkim protestima ispred Uprave preduzeća, ana kojima su radnici izražavajući strah za svoja radna mjesta i bojazan od stečaja, dali podršku Upravi u nastojanju da se ipak uvedu carine od 30 posto na uvoz čelika u BiH.
Preko Zenice spašava i biznis u Prijedoru
Sa protesta u Zenici sada se traži i ‘spašavanje’ proizvodnje u Rudniku željezne rude Prijedor, čiji je vlasnik također Pavlović. Međutim, upravo tu se otvara ključno pitanje, da li se radnici uistinu nalaze u središtu krize ili su postali sredstvo pritiska u pregovorima između vlasnika i države.
Jer, u kontekstu činjencia da je Pavlović prije nekoliko mejseci, svojom voljom kupio željezaru da je jedan od najbogatijih ljudi u BiH i da u daljem bogaćenju hoće da mu država da povlašten položaj na tržištu, protesti radnika ne izgledaju samo kao spontana reakcija na odluku Vlade, već i kao dio šireg pritiska da se promijeni ekonomska politika u korist jednog proizvođača.
Zanimljivo je međutim da se Pavlović Pavgord koji je vlasnik brojnih drugih kompanija u BiH, među kojima su ‘Alumina’ iz Zvornika i sve njene povezane firme, zatim ‘Boksit’ iz Milića, a nedavno je postao i vlasnik zemljišta sarajevskog ‘Zraka’ očigledno pri preuzimanju zeničke željezare oslonio isključivo na državnu pomoć.
Vlada FBiH u posjedu simboličkih osam posto vlasništva
Treba podsjetiti da je Pavgord u Novoj željezari Zenica vlasnik 92 posto kapitala i da Vlada FBiH ima udio u toj kompaniji od samo osam posto . To znači da je njena stvarna moć u odlučivanju o poslovanju ove kompanije gotovo simbolična. Ključne odluke , od obima proizvodnje i poslovne strategije do odnosa prema tržištu u potpunosti su u rukama privatnog većinskog vlasnika. Takav vlasnički odnos znači da Vlada Federacije BiH ne može naređivati upravi Željezare, niti nametati poslovne poteze. Ona nema mehanizme da spriječi stečaj, reorganizaciju ili promjenu strategije, niti da uslovljava odluke koje donosi privatni vlasnik.
Međutim, sada kada je Pavloviću ‘zapelo’ u namjeri da preuzme monopol nad tržištem čelika u BiH u narednih 200 dana koliko je bio predviđen rok zaštitne mjere u njegovom i Košarčevom prijedlogu, to pokušava fakturisati Vladi FBiH kao potez koji šteti radnicima.
S druge strane, kad je Pavlović preuzimao željezaru po povoljnoj cijeni, o Vladi FBiH nije govorio niti je najavljivao da će tražiti državnu pomoć. To je učinio tek nakon preuzimanja ArcelorMittala, a o toj namjeri je šutio.
Ovdje se nameće ključno pitanje. Ako je Pavlović tako uspješan biznismen i jedan od najbogatijih ljudi u BiH, zašto se odmah oslonio na državne mjere i tražio privilegije za vođenje proizvodnje? Da li je zaista bio spreman samostalno investirati u proizvodnju ili je kalkulisao da će mu država omogućiti monopol i zaštitu tržišta?
Zašto Pavlović nije odmah naglasio da željezara neće moći funkcionisati bez državne zaštite koja bi mu omogućila monopol što, naravno, nije u skladu ni sa zakonima, ni s međunarodnim sporazumima koje BiH ima sa zemljama čiji bi proizvodi bili pogođeni uvođenjem carina?
Pavlović očekivao zaštitu i povlašteni tržišni položaj
Znači, dok je Pavlović očekivao zaštitu i povlašteni tržišni položaj, i dok to još uvijek očekuje država mu je bila partner. Kada je ta zaštita izostala, onda preko radnika pravi pritisak na institucije. U tim planovima, radnici se nalaze između interesa kapitala i ograničene moći države, jer upravo oni postaju sredstvo pritiska da se milioneru Pavloviću ‘mora pomoći’, iako vlast nema upravljačku kontrolu nad preduzećem.
U suštini, ovo je samo nastavak davno uspostavljenog obrasca u kojem privatnici i kupci fabrika u BiH zadržavaju punu slobodu odlučivanja kada se upuštaju u psolovne poduhvate i dok im posao ide dobro, dok s u trenutku krize odgovornost i očekivanja prebacuju na državu.