S magistricom farmacije, uspješnom poduzetnicom iz Mostara Sevdom Bećirović Tojaga smo razgovarali o putu ka uspjehu, majčinstvu, ženskom nogometnom klubu Emina i planovima za budućnost. Kroz razgovor smo se vratili u prošlost i prisjetili se samih početaka poslovanja.
Razgovarali smo kako je bilo poslovati 1998. godine i koliko je odricanja potrebno da bi se danas razvio izgrađen i uspješan posao.
Sigurno je kako žena ulaže puno više truda da bi bila prepoznata u današnjem svijetu. Kako je biti žena u ‘muškom’ svijetu i kako ste se Vi nosili s preprekama?
-Ja, kao i svaka druga žena koja se nalazi u poslovnom svijetu mora uložiti puno truda, rada, znanja i spremnosti, tačnije svega onoga što je potrebno za uspjeh u poslu. Naravno, kako žene tako i muškarci nailaze na mnogo prepreka, ali sve to zavisi od vas samih. Šta želite, koliko to nešto želite, koliko ste zapravo jaki da se nosite sa svim pritiscima, problemima, jednostavno sa svim preprekama na koje ćete naići na vašem putu. Na mom poslovnom putu je bilo jako puno prepreka, ali kada imate jasno zacrtani ciljj i radite na ostvarenju tog cilja, vi ste tada spremni da ostvartite sve što želite i skoro ništa vam ne može stati na put. Ponekad, da bismo ostvarili cilj, naš put ka uspjehu ide sporije, nekad ide brže. Zato je jako važno da znamo što želimo i radimo na tome da to i ostvarimo.
Kako ste se opredjelili da studirate farmaciju? Vratimo se malo u prošlost.
-Ja sam najmlađe dijete svog rahmetli oca Muniba i rahmetli majke Emine i imam dva starija brata. Moj najstariji brat Jasmin, koji je moj uzor u mladosti, je u tom periodu studirao farmaciju. Ja sam odlučila da upišem farmaciju 80-ih godina. Sjećam se da sam često išla u apoteke i sviđale su mi se tete koje rade u apoteci jer su uvijek bile dotjerane, sređene i odmjerene. Tada bih, kao mala djevojčica, često govorila da želim da radim u apoteci. Nisam znala šta zapravo znači farmacija, s čime se treba boriti da biste stekli zvanje magistra farmacije. U Mostaru sam u periodu trajanja rata radila u Gradskoj apoteci. Živjela sam u Mostaru i nisam nigdje išla. Poslije ratnih događanja u jednom trenutku sam shvatila da i ja sama mogu pokrenuti vlastiti posao, tačnije otvoriti vlastitu apoteku. U Mostaru sam, 1998. godine, u Šantićevoj ulici otvorila svoju prvu apoteku. Radila sam sama od 07.30h do 19.30h i tako pune tri godine. Bilo je jako teško i jako naporno. Tih godina, moja apoteka je bila osma apoteka u Mostaru. Trebalo se u tim vremenima izboriti za svoje mjesto, trebalo je jako puno truda, odricanja, svega onoga što dovodi do ostvarenja vaših želja. Kad bacim pogled unatrag, vrlo često kažem: – Bože, hvala ti što si mi dao snage da prođem i pređem sve one prepreke koje su mi bile na putu.
Da li je bilo teško uz majčinstvo graditi uspješan biznis kakav danas imate? Tko je Vaša najveća podrška?
-Tih godina, kada sam ja otvorila apoteku, bila sam samohrana majka s dva sina. Naravno da je bilo teško. Međutim, u jednom trenutku sam raščistila sa sobom i sebi sam zadala cilj i rekla: „Ti moraš uspjeti, moraš uspjeti radi svoje djece“. Bilo je mnogo odricanja! Svakoj majci znači kada gleda kako njeno dijete odrasta, kako prati svoju djecu na raznim manifestacijama, vodi ih na razne sekcije. Moja djeca su bila uskraćena za to. Zašto? Zato što sam morala izabrati posao. Ja sam u tom trenutku izabrala sigurnu budućnost za svoju djecu i nisam pogriješila. Moja najveća podrška, moja snaga i moj život, sve ono što sam vidjela tad ispred sebe, su moji sinovi Amnin i Riad. Oni su moj vjetar u leđa koji nikad ni u jednom trenutku nije prestao tjerati me ka naprijed.
Koliko je za jednu uspješnu i ostvarenu ženu važna podrška obitelji? Na čemu ste posebno zahvalni Vašoj obitelji?
-Kao što sam i rekla moja djeca, moji sinovi su moja najveća podrška. Kako tad, tako i sad. Danas su to odrasli, zreli ljudi koji su zajedno sa mnom sudjelovali u izgradnji svega onoga što imamo danas. Najveća su mi podrška! Oni su moje gorivo, sve ono što je potrebno čovjeku da bi došao do cilja. Iz njih sam izvlačila svoju snagu! S njima sam plakala, s njima sam se radovala. Sretna sam i ponosna majka koja u ovom trenutku može da kaže:
– Hvala vam djeco jer da nije bilo vas, danas ne bi bilo ni nas!
Možete li nam reći nešto više o ženskom nogometnom klubu „Emina“ za koji kažete da je nastao iz želje da date svoj trajni doprinos Mostaru?
-Kada vam se u životu poslože sve stvari, kada ostvarite svoje osobne ciljeve, kada dođete u fazu da osjećate da ste zadovoljni sami sobom, a ja sam uistinu zadovoljna sama sobom, onda negdje u dubini vas se rodi želja da ostavite iza sebe nešto što će biti prepoznatljivo. Ja iza sebe ostavljam moju Eminu, točnije ženski fudbalski klub Emina. Osnovan je da bi skupio djevojke koje su željne kao i ja, ali u svojoj mladosti, pokazati i dokazati da između žena i muškaraca nema baš velike razlike. Da dobro igrati fudbal mogu i djevojke baš kao i muškarci.
Na što ste posebno ponosni kada je riječ o Emini?
-Što se Emine tiče ja sam u suštini ponosna na sve što rade moje djevojke. Posebno sam ponosna na djevojke koje pored fudbala rade na sebi jer cijeli život neće igrati fudbal. Rade na sebu i svom obrazovanju. Danas u Emini imam djevojke koje su visoko obrazovane, doktorice nauka, magistrice, to su većinom fakultetski obrazovane djevojke koje će u budućnosti graditi naše društvo kroz svoja akademska zvanja.
Što možemo očekivati u narednom periodu, imate li neke posebne projekte u planu?
-Naravno, kao i svaki klub, svako sportsko društvo, postoje ambicije i želje, postoji ono ka čemu svi mi težimo. Tako i moja Emina. Kroz sve ove godine unatrag, šest godina svog postojanja, je stvarala temelj i danas ima svoju viziju. Ima viziju izlaska u Europu, a to je tako malo, to je ustvari na dohvat ruke. Ja moju Eminu vidim u Europi jer znam i sigurna sam, da će to biti tako. Zašto? Zato što svaki zadani cilj ima i svoje rješenje. Moje djevojke imaju čvrsto zadani cilj, a imaju snagu, volju i želju da dođu do tog cilja.
Što je Vaš životni moto?
-Šta je životni moto svakog čovjeka? Svi mi imamo svoj životni moto, a moj je vrlo jednostavan. Ne može se ne uspjeti, može se samo ne htjeti uspjeti.
S.D.